Preveo: M. M. Milojević
Ratovanje i razgovaranje
U izjavama koje je dao 29. marta, neposredno nakon zaključenja razgovora, Medinski, šef ruske delegacije, zvučao je izrazito optimistično, objašnjavajući da razgovori o sporazumu o ukrajinskoj neutralnosti ulaze u fazu razrešenja praktičnih pitanja i da – bez obzira na svu složenost koju donosi predviđanje mnogobrojnih potencijalnih garantnih sila –moguće je da će ga Putin i Zelenski potpisati na samitu u doglednoj budućnosti.
Sutradan, rekao je izveštačima: „Juče, ukrajinska strana, po prvi put je zabeležila u pisanom obliku svoju spremnost da prihvati niz značajnih uslova za gradnju budućih normalnih i dobrosusedskih odnosa sa Rusijom“. Nastavio je: „Oni su nam predali principe potencijalnog budućeg namirenja, pismeno zabeležene“.
U međuvremenu Rusija je odustala od svojih nastojanja da zauzme Kijev i povukla je svoje snage sa celog severnog fronta. Aleksandar Fomin, zamenik ruskog ministra odbrane, objavio je odluku u Istambulu 29. marta, nazivajući je nastojanjem „da se izgradi uzajamno poverenje“. U stvari, povlačenje je bilo iznuđeno uzmicanje. Rusi su precenili svoje kapacitete i potcenili su ukrajinski otpor te su tako prikazali svoj neuspeh kao velikodušnu diplomatsku meru usmerenu na pospešivanje mirovnih razgovora.
Čak i nakon što su izveštaji iz Buče dospeli na naslovne strane aprila 2022. godine, dve strane su nastavile da danonoćno rade na sporazumu
Povlačenje je imalo dalekosežne posledice. Učvrstilo je odlučnost ukrajinskog predsednika Zelenskog i pokazalo da nadaleko hvaljena Putinova vojna mašinerija može biti potisnuta – ako ne i potučena – sa bojnog polja. To je takođe omogućilo zamašniju zapadnu vojnu pomoć Ukrajini pošto su oslobođene linije komunikacije koje su vodile ka Kijevu. Na kraju, povlačenje je postavilo scenu za užasavajuće otkriće zločina koje su ruske snage počinite u kijevskim predgrađima Buči i Irpinju, gde su one silovale, sakatile i ubijale civile.
Izveštaji iz Buče počeli su da zauzimaju naslovne strane početkom aprila. Zelenski je posetio grad 4. aprila. Narednog dana, govorio je pred Savetom bezbednosti Ujedinjenih nacija preko videa i optužio je Rusiju da je počinila ratne zločine u Buči, poredeći ruske snage sa terorističkom grupom Islamska država (koja je takođe poznata kao ISIS). Zelenski je pozvao da Savet bezbednosti UN isključi Rusiju, stalnu članicu, iz svog sastava.
No, ono što privlači pažnju jeste da su dve strane nastavile da danonoćno rade na sporazumu koji su Putin i Zelenski trebalo da potpišu tokom samita planiranog za ne tako daleko budućnost.
Strane su aktivno razmenjivale nacrte jedna sa drugom i, izgleda, počele su da ih dele i sa drugim uključenim stranama. (U intervjuu februara 2023. godine, Benet je izjavio da je video 17 ili 18 radnih verzija sporazuma; Lukašenko je takođe jednom prilikom rekao da je video barem jednu verzuju.) Pažljivo smo ispitali dva među ovim nacrtima sporazuma, jedan koji je datiran 12. aprilom i drugi na kojem stoji datum 15. april, za koji su nam učesnici u razgovorima rekli da je bio poslednji koji su razmenile dve strane. Oni su u osnovnim crtama slični ali sadrže i značajne razlike – i oba pokazuju da kominike nije razrešio neka od ključnih pitanja.
Izvodi iz nacrta rusko-ukrajinskog sporazuma iz 15. aprila 2022. godine
Prvo, dok u kominikeu i nacrtu od 12. aprila stoji jasno da garantne sile nezavisno odlučuju da li će pružiti Kijevu pomoć u slučaju napada na Ukrajinu, u nacrtu od 15. aprila Rusi su pokušali da potkopaju ključni član insistirajući da bi ovakvo delovanje moglo da se desi „na osnovu usaglašene odluke svih država garanata“ – dajući verovatnom napadaču, Rusiji, pravo veta. Prema zabeleški uz tekst, Ukrajinci su odbacili ovaj amandman insistirajući na izvornoj formulaciji, prema kojom sve garantne sile imaju individualne obaveze da deluju i nije potrebno da postignu konsenzus pre nego što to budu učinile.
Drugo, nacrt sadrži nekoliko članova koji su pridodati na insistiranje Rusije ali nisu bili deo kominikea i odnose se na teme o kojima je Ukrajina odbila da razgovara. Ovim odredbama zahteva se da Ukrajina zabrani „fašizam, nacizam, neonacizam, i agresivni nacionalizam“ –i da, sa tim ciljem, opozove šest ukrajinskih zakona (u potpunosti ili delimično) koji se bave, u širokom smislu, spornim aspektima sovjetske istorije, posebno ulogom ukrajinskih nacionalista tokom Drugog svetskog rata.
Lako se može razumeti zašto se Ukrajina protivila dopuštanju Rusiji da određuje njenu politiku o istorijskom sećanju, posebno u okviru sporazuma o bezbednosnim garancijama. I Rusi su znali da će ove odredbe učiniti težim Ukrajincima da prihvate ostatak sporazuma. Tako da se one mogu sagledati i kao namerna sabotaža pregovaračkog procesa.
Međutim, takođe je moguće, da su ove odredbe unete sa namerom da omoguće Putinu da sačuva svoj obraz. Na primer, prisiljavajući Ukrajinu da opozove zakonske odredbe kojima osuđuje sovjetsku prošlost i kojima predstavlja ukrajinske nacionaliste koji su se borili protiv Crvene armije tokom Drugog svetskog rata kao borce sa slobodu, Kremlj bi mogao da naznači kako je postigao postavljeni cilj „denacifikacije“, iako je možda izvorno značenje fraze podrazumevalo smenu vlade Volodimira Zelenskog.
Na kraju, ostaje nejasno da li bi ove odredbe onemogućile postizanje dogovora. Vodeći ukrajinski pregovarač, Arakhamia, kasnije je umanjivao njihov značaj. Kao što je naznačio u intervjuu u novembru 2023. godine na ukrajinskom televizijskom informativnom programu, Rusija se „nadala do poslednjeg časa da će moći da iznudi potpisivanje takvog sporazuma kojim će se prihvatiti neutralnost. To je za njih bila najvažnija stvar. Oni su bili spremni da okončaju rat ukoliko mi, poput Finske [tokom Hladnog rata] prihvatimo neutralnost i ne idemo u pravcu priključenja NATO“.
Razgovori su namerno zaobišli pitanje granica i teritorije
Veličina i struktura ukrajinske vojske takođe je bila tema intenzivnih pregovora. Do 15. aprila dve strane su bile prilično udaljene u vezi sa ovom temom. Ukrajinci su želeli mirnodopsku armiju od 250 hiljada ljudi; Rusi su insistirali na gornjoj granici od 85.000 hiljada, što je znatno manje od stalnih vojnih snaga kojima je Ukrajina raspolagala pre početka invazije 2022. godine. Ukrajina je želela 800 tenkova, Rusi su bili voljni da dopuste svega 342. Razlika u pogledu prihvatljivog dometa raketa bila je još upečatljivija: 280 kilometara, ili oko 174 milje (ukrajinska pozicija) ili svega 40 kilometara, ili oko 25 milja (ruska pozicija).
U razgovorima je namerno zaobilaženo pitanje granica i teritorije. Očigledno, ideja je bila da Putin i Zelenski odluče o ovim pitanjima na planiranom samitu. Lako je zamisliti da bi Putin insistirao da zadrži sve teritorije koje su njegove snage već bile zaposele. Pitanje je da li je bilo moguće ubediti Zelenskog da se saglasi sa ovim zaposedanjem zemlje.
Uprkos ovim suštinskim razmimoilaženjima, nacrt od 15. aprila upućuje da bi sporazum mogao biti potpisan u roku od dve nedelje. Sigurno da bi se i datum potpisivanja mogao pomeriti, ali pokazuje da su dva tima planirala da rade brzo. „Bili smo vrlo blizu polovinom aprila 2022. godine da okončamo rat mirovnim sporazumom“, podsetio je u javnom nastupu decembra 2023. godine jedan od ukrajinskih pregovarala Oleksandar Čalji (Oleksandr Chalyi).
Nastaviće se…
Izvor: Foreign Affairs
