Piše: Vuk Bačanović
U svjetlu novog američkog napada na Iran, mnogi komentatori ponovo govore o „sukobu Zapada i islama“, o vječnom neprijateljstvu civilizacija i navodnoj nespojivosti islamskog svijeta sa modernošću. Tim povodom vrijedi se prisjetiti jednog danas već istorijskog intervjua koji je 1998. godine francuskom listu Le Nouvel Observateur dao Zbignjev Bžežinski, nekadašnji savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika Džimija Kartera i jedan od najznačajnijih američkih geopolitičkih stratega Hladnog rata. U tom razgovoru Bžežinski je otvoreno priznao da je Vašington još 1979. godine počeo tajno podržavati protivnike prosovjetske vlasti u Kabulu, svjestan da bi takva politika mogla isprovocirati sovjetsku intervenciju i pretvoriti Avganistan u zamku za Moskvu.
Posebno je zanimljiv dio intervjua u kojem Bžežinski odbacuje ideju o jedinstvenom i monolitnom islamu. „Posmatrajte islam razumno, bez demagogije i bez emocionalnih ispada“, poručuje on, podsjećajući da između Saudijske Arabije, Maroka, Egipta, Pakistana i sekularne Srednje Azije postoje ogromne političke i kulturne razlike. Sam po sebi, taj argument je teško osporiti. Islamska civilizacija je kroz istoriju obuhvatala čitav spektar tradicija, od mističke poezije i filozofije do modernističkih i sekularnih pokreta. Problem, međutim, nastaje kada se ta razumna konstatacija suoči sa praktičnom politikom velikih sila.
Jer ako islam zaista nije jednoobrazan svijet – a nije – onda je teško ignorisati činjenicu da su upravo zapadne sile tokom Hladnog rata za svoje saveznike najčešće birale one pokrete koji su bili najrigidniji, najmilitantniji i najneprijateljskiji prema svemu što je u islamskoj civilizaciji bilo intelektualno napredno, kulturno bogato i duhovno uzvišeno. Bžežinski od čitaoca traži da islam ne poistovjećuje sa fanatizmom – i u tome je u pravu. Ali istovremeno očekuje da zaboravimo kako su decenije geopolitičkog inženjeringa upravo najekstremnijim islamističkim strujama dale novac, oružje i prostor da postanu globalno vidljive. Zato ovaj intervju danas nije samo svjedočanstvo o jednoj epohi američke spoljne politike, nego i podsjetnik na „paradoks“ koji i dalje oblikuje Bliski istok: isti ljudi koji su najbolje znali da se islam ne može svoditi na fundamentalizam često su u praksi najviše ulagali upravo u fundamentaliste.
No u postjugoslovenskom kontekstu naročito je zanimljiv, a istovremeno i demonski licemjeran sljedeći pasus:
„Šta je važnije u svjetskoj istoriji? Talibani ili slom sovjetske imperije? Nekoliko uzburkanih muslimana ili oslobođenje Srednje Evrope i kraj Hladnog rata?“
Na prvi pogled, pitanje je postavljeno tako da se odgovor nameće sam po sebi. Ko bi, uostalom, žalio za Sovjetskim Savezom? Ali upravo tu počinje problem. Jer ako već želimo da sudimo istorijske procese po njihovim posljedicama, onda bi bilo pošteno postaviti i nekoliko dodatnih pitanja. Šta je u stvarnosti donijela politika rušenja SSSR-a i šireg sistema koji je, sa svim svojim protivrječnostima i nedostacima, ipak nosio ideju antikolonijalnog oslobođenja, socijalne države i internacionalne saradnje potlačenih i manje razvijenih naroda?
Šta je donijela zemljama bivše SFRJ, koja je nakon Hladnog rata prošla kroz krvavi raspad, ekonomsku deindustrijalizaciju i pretvaranje čitavih društava u periferiju globalnog kapitala? I ne samo to: donijela je i povratak najcrnjih nacionalističkih demona prošlosti, koji su od margine postali temelj novih političkih mitologija. Umjesto socijalističkog internacionalizma, ma koliko on bio protivrječan i nedovršen, došla je epoha u kojoj su kvislinzi, ustaše, četnički komandanti na usluzi Vermahtu i NDH, mladomuslimanski krugovi koji su sudbinu svog naroda vezivali za Hitlerov Berlin i drugi saradnici okupatora počeli da se rehabilituju kao „tragični rodoljubi“, „borci za slobodu“ i „mudri realisti“ koji su, eto, samo tražili najbolji put za „svoj narod“. Kolaboracija sa nacizmom tako je u novim nacionalnim narativima prestala biti moralni sunovrat i postala neka vrsta geopolitičke snalažljivosti.
Šta je donijela Ukrajini, koja je od obećane tranzicije stigla do jednog od najrazornijih evropskih ratova poslije 1945. godine? I tamo je, kao i na Balkanu, postsovjetski vakuum otvorio prostor da se sramotni istorijat kolabracionizma sa vermahtom iz Drugog svjetskog rata prepakuje u upotrebljivu nacionalnu legendu. Umjesto da se kolaboracionizam, etničko nasilje i fašistička nasljeđa drže tamo gdje im je mjesto – u zoni istorijske osude – skupa sa kanibalizmom i drugim drevnim varvarstvima, ona su dijelom pretvorena u simbole otpora, žrtve i nacionalnog buđenja. Tako je raspad starog poretka, koji je Bžežinski slavio kao „oslobođenje“, u praksi često značio oslobađanje upravo onih ideoloških sila koje je antifašistička Evropa nekada smatrala poraženim.
Istovremeno, ekonomska periferizacija nije donijela isključivo materijalno siromašenje koje se nastoji amortizovati kreditiranjem od strane moćnih zapadnih bankarskih kartela, nego i duboke kulturološke posljedice. Društva koja su izgubila kontrolu nad sopstvenim razvojem postepeno su počela gubiti i samopouzdanje da mogu biti nosioci originalnih političkih i kulturnih projekata, pa je mjesto vizije budućnosti sve češće zauzimalo patetično idealizovanje prošlosti. U takvim okolnostima „identitetska“ mitologija koja se kreira isključivo na način da služi održavanju kontrolisanog haosa, postaje zamjena za ekonomsku strategiju, a istorijski revizionizam Drugog svjetskog rata kompenzacija za odsustvo stvarne političke i privredne suverenosti.
Vuk Bačanović: Građanska BiH koja nije postojala – prilog istoriji jedne političke fikcije
Paradoksalno, naoružavanje najrigidnijih islamističkih pokreta radi slabljenja SSSR-a označilo je početak mnogo šireg istorijskog procesa: povratka svih onih političkih sila za koje se nakon 1945. vjerovalo da su trajno poražene, iako su raznim oblicima preživljavale u okrilju „slobodnog svijeta“ i čekale svoju priliku. Od Avganistana do Balkana i Istočne Evrope, rušenje sovjetskog poretka nije oslobodilo narode – upravo suprotno – već kompletan drevni pandemonijum – nacionalističke mitologije, istorijski revizionizam, kolaboracionističke kultove, klerikalni i po svojoj suštini potpuno pseudoreligiozni ekstremizam i razne oblike političkog mesijanizma koji danas imitira trampističke uzore iz centra imperije. Ono što je Devedesetih predstavljano kao trijumf liberalne demokratije u mnogim je sredinama završilo kao trijumf upravo onih ideja koje su generacija boraca protiv fašizma smatrala najopasnijim nasljeđem evropske prošlosti.
A šta je, konačno, donijela samoj „oslobođenoj“ Srednjoj Evropi? Da li je rezultat zaista bila puna politička i ekonomska emancipacija ili postepeno uključivanje u bezbjednosnu i ekonomsku arhitekturu čiji se strateški ciljevi sve češće definišu izvan Evrope? Upravo je to pitanje pokrenuo i ekonomista Majkl Roberts analizirajući čuveni Dragijev izvještaj o budućnosti evropske konkurentnosti. Roberts ukazuje da se Evropska unija danas suočava sa stagnacijom, padom produktivnosti, zaostajanjem za Sjedinjenim Državama i Azijom, te sve većim zahtjevima za izdvajanja u oblasti odbrane i geopolitičkog nadmetanja. Čak i u samom Dragijevom izvještaju finansiranje zelene tranzicije, odbrane i ekonomskog rasta opisuje se kao „egzistencijalni izazov“ za Evropu. U jednoj novijoj analizi globalnih profita Roberts dodatno pokazuje da se evropski kapital danas nalazi u osjetno nepovoljnijem položaju od američkog i azijskog. Dok profiti u Sjedinjenim Državama i dijelovima Istočne Azije bilježe novi uzlazni trend, njemačka i britanska privreda pokazuju znatno slabije rezultate, što samo potvrđuje dublji problem relativnog opadanja ekonomske težine Evrope u svjetskom sistemu.
Zato Bžežinskog pitanje danas zvuči znatno manje trijumfalistički nego 1998. godine. Nije sporno da je Sovjetski Savez nestao i zbog toga jer su ga njegove vlastite strukture učinile neodrživim. Sporno je šta je nastalo na njegovim ruševinama. Ako je cilj istorijske analize da trezveno mjeri dobitke i gubitke, onda je legitimno zapitati se da li su narodi Evrope dobili istinsko oslobođenje ili dodatni teret ekonomske nesigurnosti, vojne eskalacije i sve dublje krize evropskog projekta.
Iz perspektive istorijske antropologije i materijalističkog proučavanja kulture, civilizacije ne propadaju zato što su nosioci „pogrešne“ religije, etničkog identiteta ili kulturnog obrasca. Kako je pisao Erik Volf u svojoj kapitalnoj studiji Europe and the People Without History (Evropa i narodi bez istorije), nijedno društvo ne može se razumjeti kao izolovano ostrvo kulture, jer su lokalni identiteti, vjerovanja i oblici političke organizacije uvijek proizvod širih odnosa moći, razmjene i ekonomske integracije. Drugim riječima, ljudi ne stvaraju istorijske mitove, pogotovo ne one progresivne i slobodarske u praznom prostoru, nego u konkretnim uslovima društvene proizvodnje, zavisnosti i političke borbe. Društva počinju nazadovati onda kada izgube kontrolu nad resursima, proizvodnjom, institucijama znanja i sposobnošću da samostalno oblikuju vlastitu budućnost.
Tada se, po pravilu, sužava prostor za racionalnu političku artikulaciju stvarnih ekonomskih i socijalnih interesa, dok sve veći značaj dobijaju simboličke borbe oko identiteta, kolektivnog sjećanja i istorijske pripadnosti. Pošto društvo više nema stvarnu kontrolu nad ključnim procesima koji određuju njegovu budućnost, politička energija se preusmjerava na interpretaciju prošlosti. Upravo zato pitanja proizvodnje, rada, tehnološkog razvoja i društvene reprodukcije ustupaju mjesto beskrajnim raspravama o nacionalnim žrtvama, istorijskim izdajama i mitologizovanim trenucima kolektivne slave. Ono što se lažno predstavlja kao buđenje nacionalne svijesti često je samo kulturni oblik političke i ekonomske nemoći.
Možda je najzanimljivije to što Bžežinski u svom intervjuu ne govori kao cinik koji prikriva svoje namjere, nego kao čovjek koji je iskreno i gotovo fanatično uvjeren u ispravnost vlastitih izbora. Upravo zato je ovaj tekst toliko važan. On nam omogućava da zavirimo u način razmišljanja cjelokupne generacije američkih stratega za koju su čitavi narodi, kulture i istorijski procesi predstavljali isključivo figure na geopolitičkoj tabli. Iz te perspektive, pitanje nije bilo kakvo će društvo nastati nakon rušenja određenog poretka, niti kakve će biti dugoročne posljedice po milione ljudi, nego isključivo da li je ostvaren strateški cilj. Upravo u tome leži duboka tragedija američkog posthladnoratovskog svijeta: pobjeda kapitala je postala važnija od onoga što nakon nje ostaje. A kada se istorija svede na niz geopolitičkih pobjeda bez vizije društva koje bi iz njih trebalo da nastane, onda se na kraju ispostavi da je najveći poraz pretrpjela sama ideja napretka ljudskog roda kao cjeline, kao i činjenica da je sloboda koja nije sloboda za sve – kratkoročno i dugoročno opasna fikcija.
