Piše: Vuk Bačanović
Sarajevska patriotska industrija pod upravom SDA i DF-a ovih je dana još jednom dokazala da se radi o vjerovatno najuspješnijem postjugoslovenskom centru za reciklažu moralističke histerije u obnovljive političke resurse. Dovoljno je bilo da Sabina Ćudić, predsjednica liberalne Naše stranke – potpuno sterilno i politički korektno u skladu sa sarajevskim standardima – izgovori kako je rat 1992–1995, između ostalog, bio i borba za moć – što bi potpisao svaki ozbiljan istoričar, politolog, sociolog i čovjek sa završenim petim razredom osnovne škole – pa da SDA-DF botovski brigadiri pokrenu novu sezonu lova na vještice, posebno ako su obrazovane Izjava je uredno iskasapljena, izvrnuta, polivena benzinom i predstavljena kao dokaz nacionalne izdaje.
Jer u sarajevskom tematskom parku „Alija World“ nisu problem ratni profiteri, nisu problem švercerske političke elite koje su tokom rata iza linija fronta sticale prve milione, a nakon rata prve imperije, nisu problem tri decenije pretvaranja Bosne i Hercegovine u kombinaciju kolonije, staračkog doma i vječnog humanitarnog projekta pod međunarodnim nadzorom. Problem je isključivo svako ko odbije da istoriju posmatra kao strip nacrtan za scenarističke potrebe patriotske mitologije, bez ikakve veze sa vlašću, novcem, teritorijom, klasnim interesima ili činjenicom da su se ratovi Devedesetih istovremeno vodili i na frontovima i po trezorima, švercerskim rutama, privatizacionim kancelarijama i partijskim centralama.
Samo nekoliko dana kasnije, međutim, isti ti neumoljivi lovci na nepostojeće revizioniste, relativizatore i ostale ideološke zvijeri iz patriotskog bestijarija dočekuju Mila Đukanovića kao kombinaciju Meterniha, Gandija i Majke Tereze. Ne samo da ga dočekuju, nego ga u svoju kancelariju prima i sam Bakir Izetbegović predsjednik SDA i kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva na predstojećim izborima. O čemu su tačno pričali ne postoje precizni izvještaji. Možda o značaju istorijskog pamćenja, budući da je Đukanović gost sarajevskog History festa na kojem će održati predavanje. Možda o opasnostima ratnog profiterstva. Možda o tome kako se devedesetih godina „nikako ne smije relativizovati bilo čija uloga“. A možda su jednostavno razmjenjivali recepte za uspješnu političku rehabilitaciju – tu drevnu vještinu pretvaranja svake monstruozne ratne biografije u dragocjeno iskustvo regionalnog državništva: od Kurta Valdhajma do uvaženog gosta.
Vuk Bačanović: Građanska BiH koja nije postojala – prilog istoriji jedne političke fikcije
Riječ je, naravno, o istom onom Milu koji je devedesetih bio dio političkog pogona bez kojeg bi mnoge stvari u ratu u Bosni i Hercegovini izgledale bitno drugačije, uključujući i dobro poznatu priču o dopremanju energenata Vojsci Republike Srpske 1995., o čemu je i sam znao samodopadno govoriti na predizbornim skupovima bez naročite potrebe da ga neko muči istražnim metodama. Ali na kolonizovanom Balkanu postoji čudesna alhemija političke nevinosti: dovoljno je da uvaženi lider svog naroda par godina nakon što je stajao na čelu pogromaške propagande i kriminalnih kartela počne govoriti o evropskim integracijama, građanskom društvu, multietničnosti i regionalnoj saradnji, pa se ratna biografija pretvara u neku vrstu egzotičnog foto albuma. Ne, ne, susret Izetbegovića i Đukanovića nije nikakav skandal. Oni su samo razgledali požutjele fotose sa maturske ekskurzije i sjetno se prisjećali „koliko su bili ludi“. U tom kontekstu ne bi bilo nimalo čudno da se u nekoj neznatno drugačijoj alternativnoj realnosti u Sarajevu organizovao panel pod nazivom „Liderstvo i inkluzivnost u izazovnim vremenima“, na kojem bi kao gost-predavač nastupio Ratko Mladić, pod uslovom da se na vrijeme sjetio da se izjasni kao pravoslavni Bosanac, pročita nekoliko mudrih izreka iz sabranih djela Alije Izetbegovića, nauči napamet dvije rečenice o evropskom putu Bosne i Hercegovine i objasni kako su devedesete zapravo bile period njegovog, pomalo tragičnog ali uspješnog traganja za multikulturalnim identitetom. Sudeći po važećim kriterijima sarajevske političke higijene, nakon toga bi vjerovatno dobio mjesto počasnog komandanta Zelenih beretki i posebnu zahvalnicu za doprinos kulturi dijaloga.
A onda se na scenu pojavljuje Haris Zahiragić, politički projekat uzgojen u inkubatoru porodice Izetbegović da u Zagrebu u udarnom terminu na HRT-u „zaprijeti“ Herceg-Bosni. Umjesto da iko primijeti očiglednu ironiju i cirkuski karakter cijele situacije, domaća publika je oduševljeno aplaudirala. Zahiragić je Hrvatima objasnio da Herceg-Bosne neće biti, kao da ona već trideset godina ne postoji u obliku političke realnosti svuda gdje Hrvati predstavljaju većinu u BiH. Uz to je bošnjačko-hrvatski rat 1993–1994. proglasio istorijskim ekscesom, što je formulacija koja nehotice otvara čitav niz zanimljivih istoriografskih pitanja, zacijelo ne onih o kojima će Milo Đukanović govoriti na History festu. Jer ako je sukob između hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma bio tek eksces, onda se čovjek prirodno zapita šta je zapravo pravilo. Na koje se to istorijsko stanje normalnosti misli? Šta odgovoriti, a da odgovor ne ispadne izvanredna eskapada ulizivanja Tomsonovim fanovima sa osobitom naklonošću ka nošenjem crnog štofa? Da domaćini ne ostanu uskraćeni za puni doživljaj, stigle su i pohvale za korisnost „Bljeska“ i „Oluje“, nakon čega je čovjek stekao utisak da prisustvuje audiciji za počasnog člana Domovinskog pokreta, a ne nastupu bošnjačkog političara. No, teško da tu ima išta neobično. Političkom krugu koji danas prima Mila Đukanovića kao regionalnog „borca protiv srpskog sveta“, kada maske padnu uopšte nije mrsko da Franju Tuđmana posmatra kao jednog od stvarnih arhitekata i očeva Federacije BiH. Da je malo više smisla za istorijsku dosljednost u sjedištu SDA bi već odavno visio njegov portret između slike Alije Izetbegovića i uramljenog Vašingtonskog sporazuma, sa skromnim natpisom: „Otac domovine u tehničkom mandatu.“
Uostalom, kada se čovjek nakratko udalji od nacionalno-hagiografske produkcije i pogleda dokumente, sporazume i institucionalnu genealogiju sistema, postaje prilično jasno da Federacija (koja je Herceg Bosnu dokinula de jure ali ne de fakto) nije nastala kao plod bezgrešnog začeća u srcu bosanske državotvorne ideje, nego kao rezultat vrlo konkretnog političkog aranžmana HDZ i SDA, Vašingtonskog sporazuma i tada planirane konfederacije sa Republikom Hrvatskom. Drugim riječima, teško je pronaći političara koji je više učestvovao u porođaju današnjeg federalnog sistema od Franje Tuđmana kojem Zahiragić po Izetbegovićevom poslanstvu, zapravo, šalje pobožni posmrtni rukoljub.
Ali kriva je Sabina Čudić kada je govorila o borbi za (ne)moć…
