Piše: Vuk Bačanović
Nakon što je bivši američki ambasador u Bosni i Hercegovini Majkl Marfi javno progovorio o odnosima sa SDA i Bakira Izetbegovića opisao ne samo kao političara koji je u ključnim trenucima blokirao određene procese i donosio odluke vođene uskim stranačkim interesima, već i nudio uspostavljanje bošnjačke države „veličine Slovenije“ uslijedile su burne reakcije na bošnjačkoj političkoj sceni, ali i onoj koja sebe definiše kao građansku opciju. Dok su pojedini Marfijeve tvrdnje dočekali kao potvrdu dugogodišnjih sumnji u političko djelovanje SDA, drugi su ih odbacili kao neprimjereno miješanje stranog diplomate u unutrašnje političke odnose Bosne i Hercegovine. U raspravu se uključio i aktuelni potpredsjednik Federacije BiH iz reda srpskog naroda Igor Stojanović (SDP BiH), koji je kritiku usmjerio ne samo prema SDA nego i prema Demokratskoj fronti, optužujući njene funkcionere da Bakira Izetbegovića brane čak revnosnije od dijela same SDA.
Stojanović je pri tome iznio dvije povezane tvrdnje. Prva je da se pod plaštom odbrane Bosne i Hercegovine i navodne borbe za građansku državu godinama prećutkuju ili relativizuju političke prakse koje sa građanskim idealima nemaju mnogo veze. Kao ilustraciju naveo je slučajeve iz ratnog i poratnog perioda, od odnosa prema generalu Armije BiH Jovanu Divjaku i komandira Draganu Vikiću do atentata na suprugu Sefera Halilovića, tvrdeći da je politička javnost predugo zatvarala oči pred činjenicom „ko sve sjedi u SDA“ u smislu ljudi voljnih da racionalno razgovaraju o podjeli BiH. Druga Stojanovićeva tvrdnja odnosi se na ono što smatra licemjerjem samoproglašenih zagovornika građanske Bosne i Hercegovine. Po njegovom mišljenju, teško je uvjerljivo zastupati koncept građanske države, a istovremeno politički djelovati gotovo isključivo unutar jednog etničkog i političkog prostora, bez ozbiljnog pokušaja da se dopre do sredina poput Banjaluke, Širokog Brijega ili Gruda. U tom smislu Stojanović dovodi u pitanje samu vjerodostojnost dijela građanske političke scene.
Ipak, koliko god njegove primjedbe prema SDA ili Demokratskoj fronti bile politički razumljive, one otvaraju jedno mnogo važnije pitanje od dnevnih stranačkih sukoba. Naime, da li je ideja građanske Bosne i Hercegovine uopšte imala stvarnu istorijsku osnovu na kojoj je mogla biti izgrađena, a pogotovo 1992.? Jer prije nego što se raspravlja o tome ko je izdao građansku državu, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je takva država uopšte bila ostvariva u društvu čiji su narodi tokom najvećeg dijela svoje moderne istorije Bosnu i Hercegovinu doživljavali na bitno različite načine.
Jedini period u kojem se ozbiljno pokušalo prevazići te razlike bio je period socijalističke Jugoslavije. Taj projekat nije bio proizvod spontanog istorijskog razvoja, nego rezultat revolucionarne politike jugoslovenskih komunista koji su, nakon Drugog svjetskog rata, nastojali izgraditi novu političku zajednicu zasnovanu na socijalnoj emancipaciji, antifašizmu i bratstvu naroda. Taj pokušaj bio je, bez ikakve sumnje, istorijski progresivan i donio je Bosni i Hercegovini najveći stepen unutrašnje integracije koji je ikada dostigla. Međutim, upravo kada su se krajem osamdesetih godina urušili ideološki i geopolitički temelji na kojima je počivao, isti oni birokratski slojevi koji su decenijama upravljali sistemom počeli su napuštati njegove osnovne principe. Sa raspadom jugoslovenskog socijalističkog poretka nestajali su i uslovi koji su omogućavali postojanje zajedničkog bosanskohercegovačkog političkog prostora.
Iz te perspektive, ključna protivrječnost Alije Izetbegovića i njegovih mladomuslimanskih sljedbenika ne nalazi se prvenstveno u kasnijim ratnim i poratnim potezima, koji su uglavnom bili posljedica procesa koji je već bio u toku, nego u odbacivanju možda posljednje realne mogućnosti političkog kompromisa sa bosanskohercegovačkim Srbima. Ostanak Bosne i Hercegovine u nekoj formi skraćene Jugoslavije i to u ponuđenom konfederalnom obliku mogao je predstavljati model očuvanja njenog teritorijalnog integriteta bez rata i bez konačne instance raspada zajedničkog društva. Da li bi takvo rješenje bilo dugoročno održivo nemoguće je sa sigurnošću znati, ali upravo se u tom istorijskom trenutku nalazi izvor kasnijih nedosljednosti bošnjačke politike, a ne u potezima koji su uslijedili nakon što je proces disolucije već postao gotovo nepovratan, odnosno komplementaran sa iskazanom voljom bosanskohercegovačkih naroda kako na Plebiscitu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini o ostanku u zajedničkoj jugoslovenskoj državi, održanom 9. i 10. novembra 1991. godine u organizaciji SDS-a, tako i na Referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine u organizaciji tadašnjih republičkih vlasti predvođenih SDA i HDZ-om.
U tom kontekstu, rasprave o tome šta je od svega toga bilo formalno legalno, a šta nije, imaju ograničenu analitičku vrijednost. Ustavi i pravni poreci ne postoje u istorijskom vakuumu, nego predstavljaju pokušaj normativnog oblikovanja društvene stvarnosti. Kada izgube dodir sa tom stvarnošću, oni prestaju biti djelotvorni politički okviri i postaju mrtvo slovo na papiru. Upravo je to pokazala i sudbina Ustava SFRJ, koji je formalno ostao na snazi i onda kada su političke i društvene snage koje su ga održavale već nestale. Zato je za razumijevanje krize jugoslovenske federacije i Bosne i Hercegovine važnije pitanje šta su ljudi u datom trenutku, pa makar protiv vlastitih realnih interesa, stvarno željeli i kakve su političke ciljeve slijedili nego naknadno utvrđivanje čija je interpretacija pravnih normi bila ispravnija.
Vuk Bačanović: Centar za destabilizaciju i pornografija „stabilnosti“
Pri tome je teško izbjeći još jednu važnu činjenicu koja se u savremenim raspravama često prećutkuje. Ukoliko prihvatimo polaznu pretpostavku da građanska Bosna i Hercegovina predstavlja poželjan politički cilj, bilo bi krajnje nerealno očekivati da se ona može izgraditi na političkim okolnostima pod kojima je organizovan referendum za nezavisnost 1992. godine. Sam proces izdvajanja Bosne i Hercegovine iz Jugoslavije nije bio rezultat širokog društvenog konsenzusa, nego političkog saveza SDA sa hrvatskim nacionalnim strankama predvođenim HDZ-om. Te stranke su gotovo konsenzusno zagovarale decentralizovano uređenje Bosne i Hercegovine, sa snažnim teritorijalnim i političkim autonomijama, odnosno koncepte koji se u različitim oblicima nalaze u središtu hrvatske politike u BiH i danas. Zbog toga je teško tvrditi da je bilo ko mogao biti „prevaren“ njihovim namjerama nakon što je sa njima stupio u politički savez. Istovremeno, dio hrvatske političke scene nije krio ni svoje pozitivno pozivanje na pojedine simbole i tradicije povezane sa nasljeđem NDH, što kod ogromnog dijela srpskog stanovništva koje je u Drugom svjetskom ratu preživjelo genocid nije moglo izazvati ništa drugo do duboko nepovjerenje i panični strah. U isto vrijeme, ogromna većina bosanskohercegovačkih Srba odbacivala je i referendum i samu ideju državnosti Bosne i Hercegovine izvan jugoslovenskog okvira, što je zapravo predstavlja kontinuitet politike bosanskohercegovačkih Srba u 19. i 20. vijeku.
U takvim okolnostima govoriti o postojanju jedinstvene građanske volje građana Bosne i Hercegovine značilo bi zanemariti elementarne političke činjenice. Već u trenutku održavanja referenduma postojale su najmanje dvije međusobno suprotstavljene predstave o legitimnom političkom poretku, dok je hrvatsko političko rukovodstvo istovremeno razvijalo i vlastite koncepcije budućeg ustrojenja zemlje. Zbog toga bi bilo pogrešno propagandne formule koje su početkom devedesetih koristile SDA i tadašnje bosanskohercegovačko rukovodstvo automatski poistovjećivati sa stvarnim političkim procesima koji su, eto, trebali i mogli dati nekakve rezultate, ali zapravo nisu. Takva propagandna retorika imala je svoju jasnu funkciju: da u međunarodnoj javnosti predstavi Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu građansku zajednicu suočenu sa agresivnim nacionalizmima koji dolaze spolja ili sa margine političkog sistema. U kontekstu nastojanja za međunarodno priznanje države takva strategija Izetbegovićevog kružoka je bila razumljiva, pa čak i politički racionalna. Međutim, razumljivost jedne propagandne strategije ne znači da ona vjerno opisuje društvenu stvarnost, odnosno željenu društvenu stvarnost njenog naručioca.
Naprotiv, stvarnost je pokazivala da se Bosna i Hercegovina već tada sastojala od više političkih zajednica sa različitim pogledima na vlastitu budućnost. Upravo zbog toga kasniji rat, dejtonski ustavni poredak i trajna fragmentacija političkog života nisu predstavljali iznenadnu istorijsku devijaciju od nekakve prethodno postojeće građanske harmonije, nego prije brutalnu manifestaciju dubokih podjela koje su postojale i prije prvih pucnjeva, čega je krug oko Alije Izetbegovića bio u potpunosti svjestan i iz čega je nastojao izvući maksimum za vlastitu političku agendu, ma kako se taj maksimum činio i jeste bio bijedan. Problem nije bio u tome što je građanska Bosna i Hercegovina kasnije izdata, nego u tome što je njena društvena pretpostavka bila mnogo slabija nego što je to sugerisala situacionistička politička retorika tog vremena.
Iz istog razloga prilično je problematično i Stojanovićevo pozivanje na slučaj Jovana Divjaka kao dokaz navodne nedosljednosti Izetbegovićeve politike. Takva kritika polazi od pretpostavke da je postojala realna mogućnost da Divjak bude prepoznat kao relevantan predstavnik bosanskohercegovačkih Srba unutar političkog projekta nezavisne Bosne i Hercegovine. Međutim, upravo je to pretpostavka koju istorijske činjenice najmanje potvrđuju.
Vuk Bačanović: Srećan Dan nezavisnosti i ugodan boravak „neđe drugo“
Ako je već ultimativno dokazano i Izetbegoviću znano da je nezavisnost Bosne i Hercegovine projektovana bez saglasnosti ogromne većine bosanskohercegovačkih Srba, onda je sasvim razumljivo zašto ni politički projekat koji je iz te nezavisnosti proizašao nije uživao njihovu podršku. To nije stvar moralne ocjene, pogotovo ne moralne ocjene SDS-ovog ratnog režima u ratnoj Republici Srpskoj, nego elementarna posljedica političkih i istorijskih okolnosti raspada Jugoslavije. Srbi u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih nisu doživljavali nezavisnost Bosne i Hercegovine kao ostvarenje svojih političkih ciljeva, nego – sa dobrim razlozima baziranim na istorijskim traumama iz Drugog svjetskog rata – upravo suprotno. Zbog toga nije iznenađujuće što je učešće Srba u Armiji Republike Bosne i Hercegovine ostalo statistički marginalno i što ličnosti poput Jovana Divjaka nikada nisu stekle značajniji politički autoritet među srpskim stanovništvom.
Izetbegović Jovana Divjaka nikada nije mogao istinski politički cijeniti upravo zato što je od samog početka znao šta Divjak jeste, a šta nije. On nije bio predstavnik Srba, nije imao srpsku političku bazu, nije mogao dovesti Srbe u projekat nezavisne BiH i nije mijenjao osnovnu činjenicu da je ogromna većina bosanskohercegovačkih Srba, iz razumljivih istorijskih i političkih razloga, odbacivala državnost BiH izvan jugoslovenskog okvira. Zato je Divjak u Izetbegovićevoj politici mogao biti samo upotrebljiv simbol, ali nikada ozbiljan politički faktor.
U tom smislu, naknadno pozivanje na Divjaka i njemu slične ljude kao dokaz nekakve propuštene građanske šanse potpuno promašuje stvar. Izetbegović nije bio naivni graditelj multietničke države koji je odjednom odlučio da ne shvati potencijal jednog srpskog generala u Armiji BiH koji je sam za sebe, poslije rata izjavio da je bio ikebana, jer mu je bila jasna priroda vlastitog čina. Naprotiv, bio je vrlo svjestan da je riječ o providnoj simboličkoj figuri, korisnoj za spoljnu legitimaciju projekta, ali politički beznačajnoj u odnosu na stvarno raspoloženje srpskog naroda. Zato se na tu igru više i ne treba vraćati kao na tragediju nerazumjevanja ili „izdaje“, nego kao na ono što je od početka bila: propagandnu konstrukciju bez stvarne društvene osnove.
Vuk Bačanović: Dukljanska reanimacija naučno sahranjenog pamfleta
Međutim, iz svega rečenog ne slijedi zaključak da je Bosna i Hercegovina nemoguća, neprirodna ili bespotrebna država. Naprotiv. Upravo zato što su svi pokušaji njene podjele ili zaposjedanja tokom posljednjih sto pedeset godina proizvodili katastrofalne posljedice po njene narode, Bosna i Hercegovina ostaje istorijska, politička i ekonomska nužnost. Ali ona ne može biti obnovljena na propagandnim konstrukcijama, političkim mitovima i retroaktivnim fantazijama o društvu koje nikada nije postojalo. Ne može biti utemeljena ni na kolonijalnom poretku uspostavljenom Dejtonskim sporazumom, u kojem ključne političke odluke već tri decenije zavise od volje stranih administratora, ambasada i različitih međunarodnih protektora.
Ako je antifašizam bio temelj na kojem je u Drugom svjetskom ratu utemeljena moderna bosanskohercegovačka državnost, onda bi novi antikolonijalizam morao postati temelj njenog ponovnog političkog osmišljavanja u XXI vijeku. Ne zato što su svi unutrašnji problemi Bosne i Hercegovine proizvod stranog faktora, nego zato što nijedno društvo ne može izgraditi trajnu političku zajednicu dok suverenitet ostaje podijeljen između domaćih institucija i centara moći koji ne proističu iz volje njenih građana i naroda.
To, naravno, ne podrazumijeva povratak nacionalnim romantizmima devetnaestog vijeka niti pokušaj da bilo koji narod nametne vlastitu viziju države ostalima. Naprotiv. Podrazumijeva prihvatanje stvarnosti da Bosna i Hercegovina postoji kao zajednički politički prostor više istorijskih zajednica koje moraju pronaći novi oblik suživota zasnovan na ravnopravnosti, a ne na međusobnom preglasavanju, paternalizmu ili stranoj arbitraži. Upravo je to bila i suštinska poruka ZAVNOBiH-a: ne da u Bosni i Hercegovini treba da nestanu Srbi, Hrvati i Muslimani/Bošnjaci, nego da ona ne pripada isključivo nijednom od njih.
Zato je pogotovo za one koji pretenduju da su alternativa postojećem poretku krajnje vrijeme da se odustane od suludih i besplodnih rasprava o tome ko je izdao građansku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine – onu koja tada nije imala nikakve perspektive da zaživi – i da se počne razmišljati o tome kako izgraditi političku zajednicu koja će biti moguća 2032. ili 2052. godine. Takva Bosna i Hercegovina neće nastati iz starih propagandnih formula, niti iz kolonijalnog starateljstva međunarodne zajednice. Ona može nastati samo kao rezultat novog istorijskog dogovora njenih naroda koji su ujedno i njeni građani, zasnovanog na slobodi, ravnopravnosti, suverenitetu i povezivanju sa drugim balkanskim narodima. Kao što je antifašistička Bosna i Hercegovina bila odgovor na krizu svoga vremena, tako i buduća Bosna i Hercegovina, ukoliko želi opstati, mora postati antikolonijalni, odnosno istinski avangardan odgovor na krizu vremena u kojem živimo.
