Piše: Vuk Bačanović
Povodom novoustanovljenog Dana sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva 05.05.2026.
Perverzno društvo, načeto iznutra i umorno od vlastitih laži, i dobro i zlo obavlja na perverzan način.
Pošto su hrabrost, dostojanstvo i prava ljudska kičma u kolonijalnom dejtonskom poretku postali luksuz koji naše formalne vođe sebi ne mogu priuštiti, ostali su im samo prividi – ceremonije, huškački govori i uštogljena lica nad tragedijama iz prošlosti.
Najčešće nad grobovima nevinih civila. Naročito djece. Jer gdje će drugo bestidni trgovci ljudskom nesrećom i rasprodavači narodnog dostojanstva pronaći svoju najbolju pozornicu, nego tamo gdje se mogu ritualno umiti krvlju nevinih.
Tako je i sa ubijenom djecom Sarajeva i onog njegovog dijela koje se danas zove Istočno Sarajevo. Na stranu sada to što se preuveličanim brojem mrtve djece ne iskazuje pijetet prema stradalima, nego upravo suprotno: vodi nedostojna i prljava politika – baš kao što se decenijama i brojem jasenovačkih žrtava trgovalo i licitiralo i još uvijek trguje i licitira preko raznih kaparisanih dušebrižnika, onih koji ljudsku tragediju pretvaraju u sirovu monetu za potkusurivanje živih.
A opet, iza svih tih manipulacija ostaje ono od čega se čovjeku ledi krv i kada ugasi televizor, „ukine“ video sa Jutjuba i kada skrene pogled. Danas, kada sam i sam otac djevojčice, dovoljno je da na trenutak vidim snimke unezvijerenih sarajevskih očeva kako na rukama nose mrtvu djecu prema bolnicama, pa da me obuzme onaj zloslutni osjećaj bespomoćnosti pred kojom svaka riječ ostaje mizerna i nedostojna. Ti ljudi, slomljeni i izgubljeni, još mole za pomoć, još se nadaju da je sve neka strašna zabuna, da ih je razum prevario, da dijete samo spava ili da će svakog časa otvoriti oči. Čovjekov razum do posljednjeg odbija da prihvati ono što je stvarnosti već odigralo. I možda nema strašnijeg prizora od oca koji, i sa mrtvom kćerkicom u naručju, još vjeruje da će je ipak još jednom uzeti za ruku i povesti kući.
O ovome ranije nisam pisao niti govorio javno.
Ali jednom sam i ja zamalo postao jedno od te djece.
Bilo je to, čini mi se, u zimu ’93. Živjeli smo na desetom spratu nebodera preko puta Bolnice Koševo. Tih dana nam je, nakon dugih mjeseci hladnoće, napokon uveden ruski humanitarni plin, pa se više nismo smrzavali oko stare peći na drva koja je dotad jedva održavala privid toplote. U peć se sada stavljao gorionik i stan je odjednom postao ne samo topao, nego ponekad gotovo i pregrijan. Plamen je bio snažan, živ i stabilan, toliko da se pored njega moglo čitati gotovo kao nekada pod običnom lampom, prije rata.
A kakvo je tek to olakšanje bilo poslije mjeseci provedenih u polumraku, uz improvizovana kandila i svjetiljke čiji su slabi plamičci tinjali zahvaljujući svinjskoj masti, tek toliko da u dugim zimskim noćima ne sjedimo u potpunoj tami.
Ne mogu da se sjetim tačnog datuma kada se to dogodilo.
Ali se sjećam da sam uz svjetlost gorionika čitao „Bajke sa Britanskih ostrva“. Ta knjiga je – u nedostatku filmova, serija i crtanih filmova bila portal koji je vodio do hiljada vrata u hiljade i hiljade čudesnih svjetova u kojima su – osim vilenjaka, patuljaka i džinova – živjeli srednjovjekovni, predindustrijski, ljudi, s kojima si se mogao gotovo potpuno poistovjetiti jer si živio jednako siromašno i bijedno kao oni kao oni.
Zato sam danas, vještačkom inteligencijom bezdušno sklepane animirane filmove, pomalo i zahvalan sudbini što sam odrastao uz gorionik i knjige bajki, naročito one irske, pune magle, uzburkanih hladnih mora i neke drevne sjete koja se posredstvom dječje mašte uvlačila i u sarajevske ratne noći.
Otišao sam u klozet i samo što sam kratko, žureći da se vratim britanskim bajkama, obavio što sam imao začuo se oštar prodoran zvuk.
Vuk Bačanović: Košmar anti-Srbije i anti-Bosne – od Hrvatskog proljeća do trećeg entiteta
Drvo na malom kuhinjskom prozoru oblijepljenom humanitarnom folijom, jer smo stakla izgubili detonacijama prvih granata iz ’92 bilo je oštećeno, a na njemu rupa.
Zaoštreni metalnu leguru, kroz maglovito sjećanje mi provijava da je bila zlatkaste boje, a možda je tako pamtim samo zbog svjetlosti gorionika, našli smo tačno na mjestu na kojem sam sjedio pored peći.
Metak. Sličan mnogima koji sam imao u svojoj ratnoj kolekciji zrna, čaura i gelera koji su preko noći postali dječje igračke.
Gledao sam ga. Mogao je završiti u mom potiljku, leđima ili trbuhu, ali ja sam ga, gotovo rutinski i sa ravnodušnošću stečenom u ratu, poslije nekoliko minuta – kada se ohladio – pridružio ostatku svojih „trofeja“.
„Bilo bi u glavu, ne bi se mučio.“, čuo sam djeda kako šapće baki, zapravo je „tješi“ u svom stilu saosjećanja i cinizma prema onome što je uvijek nazivao „ovaj glupi svijet“.
U meni nije bilo ni trunke straha. Ne zbog urođene neobične hrabrosti, ne, takva hrabrost ne postoji. Bila je to ljudska navika. Smrt je bila svakodnevni pratilac, kako drugima tako i tebi i na njeno prisustvo si se odavno bio svikao.
Danas sam ipak sretan što sam preživio, ne zbog ovog života samoga, jer duboko vjerujem da je on samo bljedunjava izmaglica života koji ćemo živjeti kada vječnost proguta prolaznost.
Sretan sam jer moji baka i djed nisu morali doživjeti da mrtvo dijete nose u obližnju bolnicu, osluškujući svoja ubrzana srca i tješeći se da osjete moje – kao jedna od majki ubijenog dječačića čije sam potresno svjedočanstvo čitao.
A drago mi je i zbog toga što tako nisam postao još jedan od „žetona“ kojim danas svoje usluge profesionalnih narikača i huškača naplaćuju razne Vegare, Bursaći, Aličkovići i njihovi politički mentori.
Zaista se ne može opisati gađenje s kojim, zahvalan jer sam preživio upravo radi navedenog razloga, posmatram ljude koji pretvorivši sjećanje na dječje leševe u trofeje zasnivaju svoje sitne političke, intelektualne i književne karijere. Dok govore o „našoj djeci“, u njihovim glavama je isključivo računica kako do novih mandata, novih funkcija, novih poziva u ogavne televizijske emisije i novih patriotskih vašara na kojima će „zabavljati“ sluđenu sirotinju, umornu od zla, straha i poniženja. „Naša djeca…“, odjekuje poput morbidne lozinke za uspjeh u kojoj nije ostalo preostalo nikakvo saosjećanje – samo partijski odbori, prežderavanja, dogovoreni aplauzi i hladna, anemična, glad za položajem koja se uvijek najbrže utoli „sjećanjima“ na tragedije.
Drago mi je što sam preživio onu hladnu sarajevsku ratnu noć i jer sam spoznao da ratovi prolaze, da se zastave mijenjaju, da se govori ponavljaju i da novi trgovci tuđom nesrećom uvijek dolaze na mjesto starih. I jer danas kao roditelj znam da samo roditeljska bol može ostati ista. Nijema, teška i beskrajna. Ona, na kraju, ne zna za ideologije, ni za granice, a pogotovo ne za koloplete naknadnih istorijskih laži kojima se pokušava „dotjerati“ haos prošlosti.
Zato danas mislim da je možda jedini istinski ljudski dug prema ubijenoj djeci Sarajeva i svakog drugog razorenog grada i društva upravo to da ih konačno ostavimo, koliko je to najviše moguće, izvan opskurnih političkih pijaca i što dalje od vječno gladnih otrovnih jezičina. Da ih se ne broji kao da su vojska i ne pretvara u argumente za lažnu razložnost budućih nesreća i da njihovi nježni ugašeni životi prestanu biti konvertovani u razmjensku robu za političku laž.
Vuk Bačanović: Jasenovac na tržištu – anatomija jednog moralnog sloma
Ni danas ne znam odakle je došao metak koji je one hladne zimske noći mogao učiniti da ovih redova nikada ne bude. Možda je ispaljen sa srpskih položaja iznad grada, a možda iz neke mračne uličice u kojoj su lokalne kabadahije – znalo se dešavati od vremena do vremena – pijane ili omamljene ko zna čime, nasumice pucale u noć da bi, u strašna vremena, u sebi ugušile strah ili zadivile neku djevojku. U ratu su, ionako, granice između ludila, kukavičluka i junaštva, za razliku od onih fizičkih-zemaljskih, vrlo prohodne.
A meni je danas, poslije svega, sasvim svejedno čiji je metak mogao biti. Dovoljno mi je što nisam ostao upisan ni u jednu njihovu lažnu statistiku, ni u jedan govor, ni u jednu godišnju ceremoniju na kojoj bi se moje ime izgovaralo između dvije odvratne patriotske fraze i aplauza onih koji su tu došli radi besplatne zakuske i alkohola. Zahvalan sam što nisam postao dio bilo čijeg transparenta, ili izmaštanog stroja ekskluzivno „naših“ mrtvih.
Jedna od najčešćih sentenci sa humskih i bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnika glasi:
„I molim vas, ne nastupajte na me! Ja sam bio kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja.“
Draga djeco, dragi moji vršnjaci: Da su se stvari poklopile samo malo drugačije, ja sam mogao biti kako vi jeste, a vi ste mogli biti kako jesam ja.
Ko zna, možda se u nekom od beskrajnih bajkovitih svjetova paralelnih s našim u koje sam odlazio onih hladnih zimskih noći pored gorionika odigralo upravo tako i vi sada negdje plačete nad mojim grobom.
No jedno čvrsto znam, vjerujem i ispovijedam: da ćemo se jednom, gdje je vječno danas i gdje se svi bajkoviti svjetovi susreću, svi mi susresti i zagrliti.
Vječni vam pomen i da niko više na vas, na nas ne nastupa.
