Piše: Aleksandar Živković
Pismo upućeno (i neobjavljeno) Politici 29. januara 2018. povodom članka „Ubistvo konzula na obali Jadrana“
U „Politici“ 29. januara ove godine, u inače veoma zanimljivoj rubrici „Velike advokatske odbrane“, objavljen je članak pod gornjim naslovom „Ubistvo konzula na obali Jadrana“, koji sadrži niz neverovatnih i neistinitih konstrukcija, zbog kojih moram da reagujem, i kao rođak žrtve, pokojnog ambasadora Delibašića (bio je ambasador u Alžiru, a u trenutku ubistva na odmoru, generalni konzul u Frankfurtu) i kao dugogodišnji čitalac štampe, ali i kao gimnazijski drug vrsne novinarke Aleksandre Petrović, koja je, verovatno usled premora zbog odličnih tekstkova o doktoratu Laze Kostića, u ovom slučaju napravila grub previd.
Naime nije ubica Tomislav Tomovski „nameravo da bude osuđen na smrt“, uprkos silnoj lirici kojom se ta njegova „odluka“ opravdava u tekstu: „Ni pučina, ni bonaca, ni miris Jadranskog mora nisu ga ubedili da je sloboda lepša od bodljikave žice.“
Sva ta romantizacija nesrećnog ubice, još više je začuđujuća u svetlu nesumnjivih podataka o ubistvu ambasadora Delibašića do kojih je došla, pretrpevši ne malu cenu, slobodna omladinska štampa tog perioda: Vaso Delibašić je na poziciji generalnog konzula u Frankfurtu došao do pouzdanih dokaza da je ondašnji republički crnogorski resor Državne bezbednosti prodavao pasoše SFRJ dobrovoljcima sa Kosova koji su želeli da se pridruže radikalnim terorističkim organizacijama u Nemačkoj.
Kao savestan službenik, Delibašić o tome obaveštava nadležnu službu u ondašnjem Saveznom sekretarijatu (ministarstvu) spoljnih poslova. Iz te službe podaci su „procureli“ crnogorskom DB–u, koji je iskoristio Tomislava Tomovskog, uhvaćenog sa dva kilograma hašiša na Titogradskom aerodromu, da likvidira Vasa Delibašića.
Toliko, za sada, o celom slučaju, „bonaci i mirisu Jadranskog mora“, uz uverenje da će draga Aleksandra Petrović na osnovu tada objavljenih istraživanja njenih kolega, napisati punu istinu o ubistvu ambasadora Delibašića.
