Piše: Redakcija
Osmi samit EU-Zapadni Balkan, održan u Tivtu 5. juna uz prisustvo crème de la crème evropske politike u mnogim je aspektima značajniji od nekoliko prethodnih samita. Prije svega, nakon četiri godine održavanje samita vraćeno je na Balkan što, na simboličkom planu, nije bez važnosti.
Dalje, nekoliko prethodnih samita, održanih u Briselu, bili su pretežno činovnički, pa i birokratski, i nisu ponudili nikakav suštinski novi kvalitet u odnosima EU i zapadnobalkanskog regiona. No u Tivtu su Makron i Merc, uz saglasnost i podršku većine ostalih učesnika, ponudili novu strategiju ubrzanog pristupa zemalja regiona Uniji. Španski premijer Sančez otišao je korak dalje i na marginama susreta izjavio da je „EU nepotpuna bez zemalja Zapadnog Balkana“, garantujući podršku svoje zemlje državama kandidatima.
Ne treba olako odbaciti mogućnost da je upravo Tivat bio domaćin jednoj osvježenoj Evropi koja se, nakon nekoliko godina krize i turbulencija uzrokovanih unutrašnjim problemima, ali i pritiscima Moskve i Vašingtona, ponovo konsoliduje i vraća svojim izvornim idejama.
S aspekta Crne Gore, njeno domaćinstvo predstavlja ne samo priznanje za do sada načinjene korake na putu ka punopravnom članstvu u Uniji već i, u pogledu unutrašnjih političkih odnosa, pobjedu politike koju personifikuju premijer Spajić i predsjednik skupštine Mandić. Premda je formalni domaćin samita bio predsjednik Milatović, pohvale i čestitke za organizaciju skupa valja uputiti na adresu premijera Spajića kojem dodatno služi na čast što je ogroman posao obavio iz sjene, ne pokušavajući da medijskim eksponiranjem i samohvalisanjem prikupi politikantske poene.
Predsjednik skupštine Mandić, s druge strane, svojim je nastupima u posljednje vrijeme potvrdio da se profilisao kao autentični politički lider koji uspijeva da svoju poziciju tradicionaliste i konzervativnog lidera srpskog političkog korpusa u Crnoj Gori uskladi sa državnom politikom. Mandić je svoju autentičnost i svoj politički kredibilitet dodatno osnažio time što se nije povinovao očekivanjima Aleksandra Vučića da u njemu ima faktor destabilizacije i konstantnog ucjenjivačkog pritiska na Crnu Goru.
No, da samit ne protekne isključivo u svečarskoj atmosferi, potrudili su se susjedi iz Beograda i Zagreba, Aleksandar Vučić i Andrej Plenković. Prvi je to učinio svojim nastojanjem da „ukrade šou“ i preuzme ulogu primadone, pa je u tu svrhu angažovao svoju bezbjednosno-medijsku mašineriju za operetske najave mogućeg atentata na njega, a ujedno je pokušao organizovati ubacivanje većeg broja bezbjednosno interesantnih lica u Crnu Goru, sa nejasnom ulogom.
Tivat je, međutim, zahvaljujući efikasnoj saradnji policijskih i bezbjednosnih službi Crne Gore i drugih zemalja učesnica, prije tri dana bio najbezbjednija tačka na čitavom kontinentu i u tom gradu Vučiću, kao ni bilo kojem drugom učesniku samita, nije prijetila apsolutno nikakva opasnost.
Hrvatski premijer Plenković pokazao se kao veoma neuviđavan i nepristojan gost, jer je samit iskoristio da Crnoj Gori podmuklo ispostavi ultimatum u vidu osam zahtjeva, u rasponu od ustupanja školskog broda Jadran Hrvatskoj pa do rješavanja granice na Prevlaci. Takvim zahtjevima u Tivtu nije bilo ni mjesto ni vrijeme, pa se opravdano postavlja pitanje o razlozima Plenkovićeve netaktičnosti, odnosno pitanje za čiji račun on nastoji da Hrvatsku učini kočničarem nove evropske politike prema Zapadnom Balkanu.
No i Vučićeva i Plenkovićeva neuviđavnost i netaktičnost, obojena patronizirajućim stavom prema Crnoj Gori, ipak ostaje u sjeni činjenice da je Tivatski samit, nakon mnogo godina, promijenio evropsku paradigmu o Zapadnom Balkanu koji se više ne doživljava kao žarište kojim treba upravljati, već kao prostor sa novim političkim perspektivama.
