Piše: Nikola Živanović
Šon Bejker već godinama privlači pažnju svojim jedinstvenim pristupom kinematografiji. U filmu Mandarina iz 2015. privukao je pažnju kako temom tako i time što je ceo film snimljen na tri „ajfona” pošto je veći deo budžeta od svega sto hiljada dolara uglavnom potrošen na lokacije. Međutim, za film, i uopšte fikciju, daleko je važnije to što su u fokusu njegovih dela krajnje marginalne grupe. Ne samo siromašni već i moralno žigosani pojedinci, uglavnom seksualni radnici. Sam reditelj je rekao da izbor ovih tema nije uslovljen njegovom željom da provocira, već time što u tom svetu postoje priče koje nisu ispričane. To je plodno tlo za stvaraoca. Izvanredan film Projekat Florida govori o praktično beskućnoj deci od šest godina koja žive pored, ni manje ni više, Diznilenda. Uglavnom se u takvim socijalnim pričama akcenat stavlja na preživljavanje, muku i beznađe. Bejkerov pristup je sasvim drugačiji. On pravi film koji bezrezervno pokazuje sve radosti detinjstva kao privilegovanog perioda u životu, ali neprestano nagomilavajući probleme koji sprečavaju da se taj bezbrižni život nastavi.
U najnovijem filmu Anora Bejker se vraća Dizniju, dekonstruišući bajku o Pepeljugi delimično prožetu idejom o američkom snu. Seksualna radnica se udaje za sina ruskog oligarha – to je ukratko sadržaj ovog filma. Za razliku od ranijih Bejkerovih filmova, ovde smo u prilici da vidimo te zaista bogate ljude. U Projektu Florida jedva da se pojavljuju turisti koji posećuju Diznilend. U ovom filmu kao aktere ne vidimo bogate, već prebogate ljude, koji zbog tolikog novca nisu i ne mogu biti slični ostalima, ne mogu imati ni dodirnih tačaka sa njima. I tu se bajka o Pepeljugi dekonstruiše.
Nepremostivi jaz
Glavna junakinja Ani (pravog imena Anora, koje znači svetlost) veruje u bajke. To što je u prisustvu jednog takvog bogataša, što spava sa njim, pa čak i što se venča sa njim, njoj deluje kao ostvarenje nekog ljudskog kontakta, kao da je probila tu granicu između bogatih i siromašnih. Međutim, ti bogati samo dišu među nama, provode se na istim mestima, prolazimo pored njih. Granica između njih i nas je nepremostiva kao granica između bogova i ljudi. Vanja (Ivan), njen suprug, mladić je od dvadeset i jedne godine, prepušten svakoj vrsti uživanja pošto su mu roditelji u Rusiji, a ljudi koji ga čuvaju rade za njegove roditelje, pa donekle i za njega. Osim alkohola, droge, provoda, igrica, seksa i besmislenog trošenja novca (koji za njega nema baš nikakvu vrednost) u njegovom životu nema sadržaja. Možda jedina ljudska osobina koju pokazuje jeste njegova želja da ostane u Americi umesto da se vrati u Rusiju, ali tu je kraj svih njegovih životnih ambicija. Osim, naravno, da ne izgubi sve božanske privilegije koje ima. U jednom trenutku se učini da bi se fabula filma mogla sa Pepeljuge prebaciti na Kraljevića i prosjaka. Ali to je samo trenutak. Jasno se prikazuje da je razvoj u tom pravcu nemoguć.
Anora, s druge strane, takođe ima svoje bubice, a izgrađena je kao izuzetno jak lik, žena koja ume da se bori za sebe i ne odustaje u tome. Dopadljiva u svojoj beskompromisnosti, ona ipak pokazuje jednu slabost koja bi se mogla uzeti kao njena tragička krivica. Navikla da ljubav daje samo u zamenu za nešto, ona, mada bez sumnje ima simpatija prema svom mladom mužu, ni na trenutak ne prestaje da razmišlja o njemu kao o beskrajnom izvoru novca. Bejker joj, da bi je učinio složenijim likom, daje da voli Vanju, ali pre svega voli njegov novac.
To se posebno lepo vidi u nekim detaljima. Recimo, kada traži da odu na medeni mesec u Diznilend, a takav par smo već sreli u Projektu Florida; ili kada saznamo da je njegov broj telefona kod nje zabeležen kao „muž”. Ima mnogo razloga zašto tu stoji „muž”. Ona kao seksualna radnica treba sebe da nauči da sada ima partnera. Istovremeno, taj muž je nešto što ona nije ni mislila da će imati, pa se samim tim što ga ima probila u onaj krug udatih žena koje su za nju viša klasa. Takođe, ona od njega očekuje i zaštitu (koju ne dobija), ali pre svega to je novac, vidi ga kao bankomat.
Ostali akteri filma, Vanjine muške dadilje, imaju mnogo više sličnosti sa njom, nego sa njim. Oni su takođe radnici, sirotinja. Ne pripadaju svetu kome Vanja pripada. Međutim, za razliku od Ani, oni to znaju. Ruše joj iluzije, objašnjavaju joj kakav je zaista život. Njena upornost da to ne prihvati je ono što čini najintenzivniji i glavni deo ovog filma. Bitno je možda i to da je ona (mada ruskog porekla) Amerikanka, dok oni to nisu. Ani veruje u američki san.
Tragovi čovečnosti
Mnogi prve scene ovog filma porede sa filmom Zgodna žena. Čak se i žanrovski najbolje može okarakterisati kao romantična komedija u art maniru. Posebno to treba naglasiti za gledaoce koji su željni dobre komedije. Ovde smeha svakako ne nedostaje. Od slepstika do najsofisticiranijeg humora. Ali kao i u Projektu Florida, gledalac jasno vidi i ono što je iza svega toga, taj nepremostivi jaz između nas i bogatih kojima smo mi samo igračke.
Ipak, film zapravo i uspeva da ostane bajka. Ovde moram da se dotaknem kraja, jer u Bejkerovim filmovima kraj uvek ima izuzetan značaj za razumevanje celog dela. Bajka o princu na belom konju koji će je odvesti u zamak gde će živeti srećno do kraja života (sama Ani kaže da će ostati sa njim do kraja života) pokazuje se kao bedna iluzija. Međutim, za Ani, koja je na margini društva, i koja ljudske odnose vidi kao transakciju, jedna bajka se ipak i ostvari – da ne žele svi ljudi da je kupe, siluju ili prosto iskoriste. Buđenje iz jedne bajke dovodi je u jedan svet koji nije toliko strašan i koji bi mogao više da joj da.
Film Anora na drugo gledanje izgleda kao klasik, više kao neki evropski film, nego kao nešto što se nudi među standardnim mamcima za Oskar. Reč je o autorskom filmu maskiranom u romantičnu komediju. I upravo to što uzima najbolje od oba sveta čini ga najboljim izborom za Oskara ove godine.
Izvor: Magazin Politika
