Piše: Vuk Bačanović
Kada je, prije nekoliko sedmica, lansiran medijski spin o tome kako Bošnjaci iz Kantona Sarajevo masovno kupuju stanove u Istočnom Sarajevu — spin koji su, sasvim očekivano, pustili u opticaj politički eksponenti građevinske mafije, isti oni koji te stanove uredno i po cijenama nižim nego u Kantonu prodaju upravo tim Bošnjacima — ponovo se ukazao jedan stari, pouzdan i dobro razrađen društveni mehanizam: srpski strah, ili, ako budemo pošteniji prema riječima nego prema sopstvenim iluzijama, srpski kukavičluk. Tih dana sam napisao kratku konstataciju da Sarajevo i Istočno Sarajevo funkcionišu kao jedan grad, sa gotovo nultim brojem etničkih incidenata u svakodnevici i ta je rečenica izazvala poplavu poruka u mom inboksu. Ljudi su mi, tonom koji je varirao od prigušenog jadikovanja do apokaliptične panike, objašnjavali da je „sve gotovo“, da „oni dolaze“, da će „uskoro podići džamiju“, i da je to, kako su govorili, „znak vremena“ da Srbi treba da se pakuju i odlaze – kao što su, po toj istoj unutrašnjoj logici vječne žrtve, već otišli sa Kosova, iz Hrvatske, iz Sarajeva, iz Mostara.
Podići će džamiju? I to bi, po toj novoj narodnoj logici, trebalo da bude znak za uzbunu, pakovanje kofera i traženje izlaza iz vlastite istorije? Ne „istorije“, nego istorije na način na koji se jeste dogodila!
Danas, u vremenu kada su istorijske knjige dostupne na jedan klik – brže nego što stigne novi talas panike na društvenim mrežama – nije naročito teško utvrditi da je srpsko građanstvo u Bosni i Hercegovini svoj najveći društveni, ekonomski i kulturni uspon doživjelo upravo u poznoosmanskom i austrougarskom dobu, kada su džamije, gle tog skandala, bile svuda oko nas. Bile su tu i u Kraljevini Jugoslaviji, i u SFRJ, pa opet nikome nije padalo na pamet da bježi iz svog kvarta zato što mu komšija slavi Bajram ili što sa prozora vidi minaret, a ne samo krst i dimnjak lokalne kotlovnice.
Istorija, naravno, tada još nije bila svedena na horor-prikladnu tabloidnu seriju u kojoj svaka bogomolja označava početak egzodusa. I kada su prije koji dan dukljanski mediji u Crnoj Gori pokrenuli harangu zato što se neko usudio podsjetiti da je podgorička Narodna biblioteka „Radoslav Ljumović“ osnovana kao „Srpska čitaonica“, i to inicijativom, između ostalih, vojvode Bećir-bega Osmanagića i sudije Sulja Abazovića, niko se od potencijalnih srpskih „pobjegulja“ nije zapitao ono što je jedino logično pitanje: da li su ti ljudi išli u džamiju i da li je, recimo, džamija vojvodi Marku Miljanovu zasmetala da, kao istaknuti Srbin, bude saosnivač jedne takve institucije?
Nema odgovora?
I tu više uopšte nije riječ o tome da li bogomolje naših komšija – naročito mi u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori – smatramo dijelom sopstvene kulture, što je, uostalom, najnormalnija stvar na svijetu, jer sve s čim čovjek živi neminovno ulazi u njegov identitet, htio on to ili ne. Ovdje je riječ o jednoj kolektivnoj, gotovo morbidnoj kognitivnoj disonanci. S jedne strane, decenijama se pripovijedaju priče o tome kako smo u teška vremena osmanske opresije opstali u svojoj vjeri, kulturi i imenu, dok se s druge strane, u vremenu u kojem smo – bar formalno – svi izjednačeni pred zakonom, zagovara ideja da treba bježati sa sopstvenog kućnog praga zbog džamije i zbog toga što neko pored nas Boga priziva na drugačiji način. Ta logika bi, kada bi bila dosljedno primijenjena, zahtijevala da se istorija čita unazad i da se preci kolektivno izvinjavaju potomcima što nisu bili dovoljno plašljivi. Rekao bih, bez pretjerivanja, da srpska istorija teško da pamti kukavniju generaciju od one koja u minaretu vidi znak za egzodus, a u komšijskoj molitvi razlog za panični bijeg. Zar čak i u kolonizovanoj zemlji, u kojoj je svako sistemski ohrabren da radi protiv onog drugog – pa tako i Bošnjaci protiv Srba – zaista ne postoji nijedan drugi odgovor osim bjekstva – i to bjekstva prije nego što je iko i pokucao na vrata?
Budimo realni: taj strah nije „prirodan“, nije nekakva navodna biologija naroda kako nam to hoće objasniti huškači sa bošnjačke strane, nego pedantno indukovana navika — ubrizgavana u javni prostor godinama, kao da je riječ o sezonskoj vakcinaciji od razuma. Od vremena ratnog paljanskog RTS-a, koji je istovremeno širio primitivnu mržnju u duhu Ku Kluks klana i, sa istom patetikom, upućivao narod na iseljavanje kao na „spas“, pa do današnjeg konačnog preoblačenja Milorada Dodika u odjelo američkog bijelog nacionaliste trampovskog tipa — cijela ta linija ima jednu uočljivu konstantu: strah nije posljedica stvarnosti, nego alat za upravljanje stvarnošću. Tako se najprije napravi priča, onda se priča proglasi za sudbinu, a na kraju se sudbina koristi kao opravdanje za svaki politički promašaj i svaku moralnu kapitulaciju.
I onda – kulminacija. Ne više u formi nagovještaja, aluzije ili „nespretno izgovorene misli“, nego kao čista, programska rečenica, izgovorena mirno i samouvereno, kao da je riječ o poreskoj reformi, a ne najavi reprize Devedesetih:
„Moj glavni politički cilj ovdje je da Srbe hrišćane odvojim od muslimana.“
— Milorad Dodik, 2026, u podkastu Provjereno
Na stranu sada činjenica – banalna, ali uporna kao kamen u cipeli – da Bošnjaci nisu ukinuli Republiku Srpsku ni onda kada je cijeli svijet, bar prividno, bio na njihovoj strani; ni u ratnim uslovima, ni u godinama najvećeg međunarodnog pritiska, ni u vremenima kada su ovdašnje institucije bile pod daleko „tvrđom“ tuđom upravom, čemu je kumovao upravo Milorad Dodik. Pa je, razumije se, neće ukidati ni sada, u trenutku kada Amerikom upravlja radikalizovana protestantsko-cionistička struja, bliska bijelom nacionalizmu, koja bi sutra – bez ikakve moralne dileme – sve muslimane na Balkanu tretirala isto kao Palestince: kao problem koji se rješava brutalnom silom, a ne kao ljude sa pravima, ne kao naše komšije, prijatelje, kumove, supruge, supružnike – uostalom sam Dodik zna znatan broj „takvih“, pogotovo onih koji su potekli iz tzv. miješanih brakova, koji su i članovi njeogve, po imenu još uvijek socijaldemokratske partije?. Hoće li i njih ritualno čerečiti, ili im mijenjati krv u okviru projekta „antimuslimanska transfuzija“ da „razdvoji Srbe i muslimane“?
Vuk Bačanović: Sveti Sava između srpskog i bošnjačkog primitivizma
I upravo tu se otkriva prava priroda ove politike. Ovo nema nikakve veze sa srpskom kulturom, istorijom ili iskustvom. Srpska istorija je oduvijek bila istorija kontaktne kulture, istorija života u mješovitim društvima, istorija pregovaranja, suživota, kulturnog dodira i antikolonijalne borbe koja je pridobijala srca najinteligentnijih i najhrabrijih ljudi u narodima s kojima smo dijelili i dalje dijelimo otadžbinu. Ono što nam Milorad Dodik danas nudi kao „zaštitu Srba“ jeste u stvari uvozni ideološki otpad: bijeli nacionalizam američkog tipa, koji svijet dijeli na čiste i opasne, na „naše“ i „one druge“, i koji u svakom komšiji pomalo drugačijem komšiji vidi prijetnju, a u svakoj razlici povod za strah „pristojnih bijelaca“. To nije izraz snage, nego politika kukavičluka i poraza.
Tako se srpski narod, koji je preživio carstva, okupacije i ideološke lomove, danas poziva da se dobrovoljno svede na uplašenu pseudovjersku grupu – pseudovjersku upravo zato što je bježanija od „drugoga“ po svemu suprotna Jevanđelju – čija je glavna politička ambicija da ne živi sa drugima, iako je taj zajednički život, i za njega i za druge, a posebno za Bošnjake, u savremenom multipolarnom svijetu pitanje gole egzistencije.
I ako se ta ponuda prihvati, onda više neće biti potrebni ni neprijatelji, ni pritisci spolja, ni tuđi planovi za razgradnju ovog prostora. Biće dovoljno da se, u ime „zaštite“, odreknemo onoga što nas je kroz vijekove održalo: sposobnosti da živimo sa drugima bez odricanja od sebe. Jer narod koji pristane da mu strah bude politički program, a bijeg „od džamije“ moralni ideal, više ne nestaje zato što je poražen vojno, politički i kulturno, nego zato što je sam pristao da se povuče iz života samoga. A to više nije tragedija koju nam je neko nametnuo – to je tiha, dobrovoljna kapitulacija, izvedena pod plaštom vjere, u potpunom odsustvu i hrabrosti i vjere i nade i ljubavi.
