U zemlji u kojoj se ništa važno ne saopštava tiho, odmjereno i bez naglih pokreta, Milo Đukanović je reagovao upravo onako kako se od dugovječnog državnika i očekuje, makar se radilo o dugovječnom balkanskom satrapu: smireno, uredno i sa jasnom porukom da on s „tim čovjekom“ nikada nije imao nikakve veze. Nije ga poznavao, nije s njim razgovarao, ni neposredno ni posredno, i samim tim ne može suditi o vjerodostojnosti prepiski u kojima se njegovo ime pojavljuje. Rečenice su kratke, zatvorene, bez viška emocija – kao zapis u protokolu koji se arhivira i zapečati prije nego što iko stigne da postavi dodatno pitanje.
U dostupnoj prepisci, međutim, stoji nešto drugo: Miroslav Lajčak u razmjeni poruka sa Džefrijem Epstinom pominje „predsjednika Crne Gore“, najavljuje posjetu, šalje fotografije i članke iz američke štampe, govori o Crnoj Gori kao „Donaldovoj slaboj tački“, raspituje se o terminima dolaska i uzgred ubacuje ime Pola Manaforta. Ton je neformalan, gotovo turistički, a država i njen predsjednik pojavljuju se kao koordinate u tuđem kalendaru, bez ikakve svečanosti ili težine koju bi institucije same po sebi trebalo da nose.
U tom okviru postaje gotovo neizbježno da se i sama Đukanovićeva politička karijera – sa ratovima devedesetih, decenijama apsolutne vlasti, švercerskim aferama, zarobljenim institucijama i privatizacijama čije se posljedice i dalje broje – pokaže kao mjerljiva istom vrstom hladnog užasa kakva izvire iz dostupnih Epstinovih dokumenata. Ne po prirodi krivice, već po istoj onoj logici nedodirljivosti, u kojoj se sve može relativizovati, sve formalno demantovati i sve svesti na pitanje procedure, dok stvarni teret pada na društvo koje to treba da izdrži.
Đukanovićeva završna preporuka – da, ako neko Epstina sretne prije njega, provjeri stvar i o tome obavijesti javnost – zvuči gotovo nadrealno, kao replika iz svakodnevice koja je zalutala u jedan od najmračnijih dosijea savremenog Zapada. U toj rečenici ima i ironije i distance, ali i jedne dublje neugodnosti: kao da se odgovornost i dalje odlaže za neki budući susret, negdje izvan ovdašnjeg vremena i prostora.
Vuk Bačanović: Dvije Crne Gore – jedna pustoš | Žurnal
Da li je, zaista, moguće da Milo Đukanović jednostavno nije bio obaviješten da je Džefri Epstin izvršio samoubistvo? Ili je, pak, Epstin za njega nešto drugo – ne samo monstruozni čovjek od krvi i kostiju, nego jedna od onih pojava koje formalno umiru, ali se suštinski ne gase, jer su dublje utkane u logiku svijeta koju je Đukanović očigledno religijski prihvatio nego što bi bilo zgodno priznati?
Jer postoje ljudi koji su vječni već u ovom životu, po onome što iza sebe ostave i po mjeri u kojoj su služili dobru, a postoje i oni čija se „vječnost“ ne rađa iz smisla, nego iz truleži — vječnost prividna, propagandno održavana, sastavljena od prolaznosti koja se uporno predstavlja kao trajna. Ta lažna vječnost ne živi samo u nametnutom „pamćenju“, nego u mehanizmu, u čudovišnom poretku koji samoga sebe ponavlja i štiti, i u kojem je Epstin bio ne samo moguć, nego i nužan.
I zato se ovdje ne može staviti tačka. Jer i kad se sve formalno porekne, kad se svaka veza izbriše i svaka komunikacija proglasi nepostojećom, ostaje osjećaj da priča traje. Dokumenta se objavljuju, imena se vraćaju, konteksti se šire, a pitanja ostaju da lebde. U tom smislu, ova priča ima samo jedan mogući naslov, gorak i uporan:
Epstin još nije umro…
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
