Piše: Jasna Ivanović
Parčad fine, dječje magije ipak su se zadržala u balastu konzumerizma, u kojem, kako-tako, životari današnja umjetnost. Osjetite to kad god pukim slučajem naletite na dobar komad muzike na internetu, pridajući slučaju potom onostrana svojstva. Isto se zbude i s onim komadom koji je tako neočekivano do vas došao i sinergija stvaralac–djelo–konzument može da krene.
Ako tako jednog dana do vas dođe grupa Glass beams, nemojte je preskočiti. Arhaičnost indijske tradicije, vješto propuštene kroz filtere modernog psihodeličnog roka, bas gitara koja vuče u korijen i distorzija koja prolongira doživljaj, učiniće da namah pomislite – evo umjetnosti! Ako ste, pritom, već imali zadovoljstvo da vas opčini grupa Khruangbin, na koju podsjeća zvuk i lik Glass beams, izvjesno je – krećete u pretragu kompletne diskografije.
Usput ćete naići na brojne muzičare koji su sarađivali s ovom australijskom grupom, pa redom i na zajedničarenje sa njihovim sunarodnikom, di-džejem po imenu Sampology, i obradu ,,Ten feet flowers“. Naziv pjesme isti je kao i znamenito djelo Endija Vorhola, kojim je otac pop kulture ovjekovječio gigantske cvjetove hibiskusa. Djelo je segment Vorholovog artističkog komentara konzumerizma, gdje su prirodnoj ljepoti i datim joj proporcijama suprotstavljene hiperbolisane slike masovne produkcije.
Kritičari su poodavno uvidjeli grešku u prvotnom sagledavanju Vorholovog djela, u kojem nedostaje povezivanje ovog čudesnog čovjeka glamura sedamdesetih i njegove povučene religioznosti. Čovjek za kojega su prvi srodnici tvrdili da je zbog posvećenosti grkokatoličkoj tradiciji svog porodičnog nasljeđa, ,,viđen za sveštenika“, snažno je inkorporirao biblijske motive u svoj umjetnički rad. Ono što je kritičarima tada promicalo, zbog banalnog neznanja, postalo je ne manje nego očigledno i samoobjašnjivo, čim su lagano otkrivani intimni detalji života umjetnika. Endi Vorhol nije propuštao službu, lijegao je uz molitvenik, kuvao je za sirotinju i stvarao umjetnost po liku ikonostasa koje je upijao još dječakom. Definisane su potom naročito veze Vorholove i vizantijske umjetnosti, s obzirom na to da je Rusinska grkokatolička crkva kojoj pripada njegova porodica, crkva istočnog obreda, tj. u liturgijskoj praksi koristi vizantijski obred na crkvenoslovenskom jeziku. U takvom asocijativnom okruženju, zlatni okvir oko njegove Merilin Monro dobio je sasvim novo značenje…
Otud nije čudo što se na njegovim platnima hiperbolički istakao ljekoviti hibiskus, biljka koja podmlađuje i koju su u nekim kulturama prinosili kao dar bogovima. Otud svedočimo – sve je na svijetu u nekoj vezi, kako nam je to divno definisao sumatraizam Crnjanskog, a umjetnost je forma povezivanja sinhroniciteta.
Zato nemojte, rekosmo, preskočiti, Ten feet flowers. Bas koji vraća u korijen ljudskosti i distorzija koja prolongira doživljaj vreme plovidbe. Opazićete, možda, u spotu te pjesme, i cvjetove koji strše iz svakog okrajka metohijskih njiva, kobalt-plave kao u Vorholovih hibiskusa. I to neće biti slučajno, jer su nam, po Crnjanskom, ,,boje iste“, bilo da smo u Australiji, Metohiji, ili na vrhovima Urala, bilo da smo oci pop kulture ili religiozni posvećenici.
