Piše: Dara Masikot
Preveo: Miloš. M. Milojević
Šta Kremlj uči iz rata u Ukrajini
Pripovest o ruskoj invaziji na Ukrajinu je pripovest o poljuljanim očekivanjima i žestokim obrtima u ostvarenom učinku. Na početku rata većina NATO sagledavala je Rusiju kao nezaustavljivog diva, koji će neizbežno brzo potući Ukrajinu. Umesto toga, ruske snage su zaustavljene na svom putu i potisnute natrag. Potom su spoljni posmatrači promislili da je ruska vojska puna truleži, koju možda samo jedan protivnički kontranapad deli od potpunog kolapsa. To se takođe pokazalo netačnim – ukrajinske ofanzive pretrpele su neuspehe, i Moskva je produžila sa svojim sporim napredovanjem. Sada, mnogi ljudi gledaju van Rusije kako bi razumeli situaciju na bojnom polju, i svaljuju odgovornost za kijevske probleme na nedovoljno snažnu spoljašnju potporu.
Ono što mnogi donosioci političkih odluka i stratezi propuštaju da uvide jeste stepen do kojeg je Moskva učila iz pređašnjih neuspeha i prilagođavala svoju strategiju i pristup ratu, u Ukrajini i drugde. Počev od 2022. godine, Rusija je pokrenula sistematsko nastojanje da ispita svoje borbeno iskustvo, iz njega izvuče pouke koje bi se mogle primeniti u svim segmentima oružanih snaga. Do početka 2023. Moskva je u potaji stvorila složeni ekosistem za sticanje znanja koji uključuje odbrambenu proizvodnu bazu, univerzitete, i vojnike na raznim položajima duž lanca komandovanja. Danas, vojska je institucionalizovala ovo znanje, prilagodila je svoju vojnu proizvodnju i istraživačke organizacije kako bi poduprle ratne potrebe i uparila je tehnološke startapove sa državnim resursima.
Ishodište toga je primena novih taktika na bojnom polju – uneta u trenažne programe i borbene priručnike – i bolje naoružanje. Moskva razvija nove načine upotrebe dronova kojima pronalazi u ubija ukrajinske vojnike i uništava ukrajinska borbena sredstva, pretvarajući ono što je nekada bila slabost u nešto što je preimućstvo. Sagradila je bolje rakete i proizvela robusnije i kvalitetnije oklopne sisteme. Pružila je mlađim zapovednicima veću slobodu u planiranju. Postala je vojska koja je sposobna i da se menja tokom rata i da se priprema za buduće, visokotehnološke sukobe.
Zbog ovih promena, Ukrajina će se po svoj prilici suočiti sa još većim razaranjima u predstojećim mesecima. Moraće da se nosi sa bržim i brojnijim ruskim napadima dronovima, koji će nanositi veću štetu gradovima, civilima i kritičkoj infrastrukturi. Veći broj raketa će uspešno probijati ukrajinsku odbranu. Deset milja širok pojas do linije fronta već je veoma opasan, ali će u budućnosti postati još opasniji i teži za prelaženje. Ove promene možda neće dovesti ni do kakvog dramatičnog proboja ruskih snaga, zahvaljujući ukrajinskoj odbrani i opsežnim udarima dronovima i artiljerijom. Ali oni mogu da znače da Moskva i dalje može da trguje vojnicima za sporo napredovanje u Donbasu uz istovremenu nadu da će se NATO zamoriti od ovog sukoba.
Neki američki i evropski zvaničnici, zaista, gube interesovanje za Ukrajinu. Ali ista ruska prilagođavanja koja ugrožavaju Ukrajinu trebalo bi da zabrinu i druge političke činioce. Ruska vojska će izroniti iz ovog sukoba sa opsežnim borbenim iskustvom i specifičnim sagledavanjem prirode buduće borbe, i podeliće ovo iskustvo sa Kinom, Iranom i Severnom Korejom. Ona je postavila temelje za intenzivniji period učenja i obnove nakon što se rat bude okončao. Rusija će ostati ograničena slabom disciplinom i sa poteškoćama će moći da proizvodi najnajpredniju opre,mu. Ali biće spremnija za novi vid vođenja rata više od bilo koje druge države, bez obzira na njene ograničene resurse. Ukoliko ne žele da budu u zaostatku, Vašington i evropske prestonice moraju da počnu da uče od rata u Ukrajini, a ne da okreću glavu. Umesto da ga odbacuju trebalo bi da izučavaju ruski način učenja – i onda da vrše sopstvene izmene.
Industrijski kompleks posvećen učenju
Ruska vojska je bila prinuđena da se prilagođava nastalim prilikama još od početka invazije. Pošto je izdržala žestoke ukrajinske kontranapade, ruske jedinice su dodale zaštitni oklop na vozila, naučile nove načine prikrivanja, i razvile taktiku upotrebe malih jurišnih jedinica. Ovo su samo neki od mnogobrojnih načina prilagođavanja. Ruski vojnici su takođe delili savete neformalno putem društvenih mreža, zatvorenih kanala i priručnicima sa savetima koji su se pojavljivali kao samizdati. Ovaj način neformalnog učenja, od osobe do osobe i od jedinice do jedinice, je važan prvi korak ratnog prilagođavanja. Ali sve dok veća vojna organizacije ne usvoji ove lekcije, one se često izgube tokom vremena, ne prosleđuju se onima kojima su potrebne, i ne šire se među oružanim snagama.
Drugi stadijum učenja čini institucionalizacija ovih promena, kao što su izmene programa obuke, planova nabavki i operativnih koncepata. Nakon toga, vojska mora da se uključi u prediktivno učenje o budućem ratovanju i da prepozna potrebe za reformama ili transformacionim izmenama. Vojske koje najbolje uče prate pet koraka: sticanje borbenog iskustva, njegova analiza, predlaganje preporuka, širenje preporuka i lekcija širom oružanih snaga, i na kraju, njihovo sprovođenje.
Kako je postajalo jasno da će se rat odužiti, Rusija je počela da ispunjava većinu ovih kriterijuma. Ono što je počelo kao ad hok prilagođavanje na bojnom polju razvilo se u sistematsko nastojanje da se prikupi iskustvo na bojnom polju, izuči i podeli širom vojnih snaga kako bi se poboljšao njihov učinak. Vojska je 2022. godine naredila da se opredele štabni oficiri i istraživači i rasporede u frontovskim komandama kako bi mogli da posmatraju rat iz najveće moguće blizine i tako pokušaju da razumeju učinak trupa. Istraživači su onda preispitivali ishodišta bitaka, prolazili kroz operativne dnevnike zapovednika i intervjuisali vojnike kako bi na osnovu toga izrađivali analitičke izveštaje. Nakon dodatnih procena, ovi izveštaji o „naučenim lekcijama“ (kako ih nazivaju vojni stručnjaci) deljeni su sa ratnim štabom u Rostovu, generalštabom u Moskvi, štabovima rodova, vojnim akademijama, odbrambenim kompanijama i zajednicom vojnih istraživača.
Oružane snage onda su se u skladu sa tim prilagođavale. Potpomognuta moskovskim naređenjem o mobilizaciji iz septembra 2022. godine i rastućim vojnim budžetom, ruska vojska je reorganizovala svoju komandnu strukturu i prilagodila taktiku i način raspoređivanja snaga u Ukrajini. Moskva je promenila logističke sisteme kako bi povećala njihove izgleda za opstanak i preživljavanje. Uvela je nove tehnologije ili nove načine upošljavanja stare tehnologije da bi unapredila precizno ciljanje meta i kapacitete za elektronsko ratovanje. Ove usputne adaptacije pomogle su Rusiji da stabilizuje linije fronta i odoli ukrajinskoj kontraofanzivi 2023. godine.
Od tada, ruski ekosistem učenja postao je još opsežniji. U Moskvi, ruska vojska raspolaže sa preko dvadeset komisija opredeljenih da sprovode preporuke zasnovane na informacija koje su prikupljene sa bojnog polja kao i onih prikupljenih od ruskih istraživača. Vojska je bila prezauzeta deljenjem lekcija koje je naučila drugim snagama i to njihovim sažimanjem u biltene, održavanjem tematskih sastanaka radnih grupa, i održavanjem konferencija na kojima je tragano za problemima i deljeno stečeno znanje.
Ruski Južni vojni distrikt iznova i iznova okuplja vojnike i zapovednike vazduhoplovnih snaga, kopnenih snaga, snaga za elektronsko ratovanje i predstavnike odbrambene industrije da bi ih naučili kako da bolje otkriju, potisnu i unište protivničke bespilotne vazduhoplove (uncrewed aerial vehicles, skraćeno u engleskom izvorniku UAV), koji su bili ključni za rane ukrajinske vojne uspehe. Na konferenciji koju je 2023. godine održala ruska artiljerijska akademija, vojnici i eksperti su se okupili kako bi pretresli artiljerijske taktike i kako bi integrisali dronove kao elemenat vršenje artiljerijskih udara. Za samo tri godine, Rusija je izvršila četiristo pedeset privremenih izmena u bojnim uputstvima. Vojni zapovednici uglavnom su saglasni da će se ovi priručnici skoro u potpunosti preinačiti nakon što rat bude okončan.
Priprema za delovanje
Tokom prve godine invazije, Ukrajina je primila pomoć od jednog neočekivanog izvora: samu rusku vojnu opremu. Činilo se da se više meseci zaredom, ruska oprema iznova i iznova kvarila zbog lošeg održavanja, proizvodnih manjkavosti i konstruktorskih grešaka. Razmotrimo moskovsku opremu za elektronsko ratovanje: vanredna provera stotina ruskih sistema za elektronsko ratovanje pronašla je manjkavosti u 30 odsto njih. Najčešća mana bio je loš kvalitet elektronskih podkomponenata, posebno kola. Prema navodima vodeće ruske vojne publikacije Vojna misao, zapanjujućih 60 do 70 odsto slučajeva manjkavog rada u ruskim sistemima za elektronsko ratovanje zabeleženih između 2022. i 2024. godine izazvani su kvarovima različite vrste. Svega 30 do 40 odsto slučajeva izbacivanja opreme iz stroja izazvan je ukrajinskom vatrom.
Ponekad je Rusija imala probleme sa popravljanjem opreme; tokom prve godine rata, sporo reagovanje odbrambene industrije na novonastale okolnosti, odvojenost od vojnika i zastareli regulatorni okvir usporavali su inoviranje. Ali na kraju, proizvođačima vojne opreme je naloženo da unaprede proizvodnju, povise stopu popravki, i uopšte uzev da ubrzaju inoviranje. Zahvaljujući vladinoj podršci oni su to zaista i učinili. Ministarstvo odbrane je olabavilo regulative kako bi skratilo rokove za istraživanje i razvoj. Održavalo je sastanke sa predstavnicima vojnoindustrijske baze da bi bilo sigurno kako ova prima i usvaja povratne informacije od jedinica sa fronta i sprovodi neophodne promene. Odbrambene kompanije su, u međuvremenu, poslale stručnjake u okupiranu Ukrajinu da popravljaju opremu, prouče njen učinak i izveste nadležne, upravo kao što su radili i u Siriji u kojoj je Rusija branila režim Bašara al-Asada. Počevši od početka 2023. godine, Kremlj je uveo programe za integraciju civilnih univerziteta i istraživačkih centara u ostvarivanje nacionalnih vojnih napora. Poboljšao je saradnju između vojnih i civilnih inženjera na lokacijama za testiranje i poligonima za obuku kako bi bolje testirali prototipove pre nego što ih pošalju u borbu.
Ruska vlada je takođe pokrenula inicijative da bi pomogla startape u vojnoj industriji u nadi da će pospešiti inoviranje. Ruski ministar odbrane Andrej Belousov, na primer, radio je na povezivanju startapova sa kompanijama u državnom vlasništvu koje imaju dominantan položaj u ovom sektoru, poslovično nepoverljivim prema pridošlicama. To je dalo rezultate: sada startapovi zauzimaju svoje mesto pored najvećih ruskih proizvođača oružja i opreme na sajmovima naoružanja i prodaju svoje proizvode vojsci. Ove promene omogućile su Rusiji da suzi neke tehnološke prednosti koje je imao Kijev u prvim godinama rata. Ruski proizvođači proizvode nove i prilagođene sisteme pogodnije za ukrajinske uslove. Ruska vojska, zauzvrat, je naučila kako da ih koristi. Možda najpoznatije među ovim nastojanjima je jedan potez Ministarstva odbrane, ustrojavanje Rubikon, elitne jedinice za istraživanje i izvođenje operacija dronovima, koja isprobava različite taktičke pristupe koji se potom prenose u druge jedinice koje raspolažu letelicama bez posada.
Moskva je uvela i manje vidljiva ali podjednako važna unapređenja. Odbrambene kompanije unapredile su oklop i druga zaštitna sredstva mnogim klasama vozila i opremila su ih snažnijim motorima, boljim vizirima i unapređenim sredstvima za ometanje. Zemlja sada raspolaže sa klizećim bombama (glide bombs) veće ubojitosti i povećanom proizvodnjom dronova Šahed kao i drugim tipovima letelica bez posade. Odbrambeni sektor se takođe pozabavio proizvodnim manjkavostima i izvršio je unapređenja protokola za održavanje ruskih sistema za elektronsko ratovanje.
Ova unapređenja objašnjavaju zašto se Ukrajina suočila sa većim problemima tokom proteklih godinu i po dana. Tokom 2022. i 2023. godine, Kijev je mogao da napada ruske komandne centre, zalihe i linije snabdevanja relativno lako; danas, ruske elektronske kontramere i prilagodljiva protivraketna odbrana čini ove napade težim. Ruski napadi dronovima i raketama su takođe postali veći i složeniji. Ovo, najmanje, znači da ukrajinski partneri moraju da snabdeju zemlju sa više protivvazduhoplovne odbrane i da ulože više u zemaljske sisteme elektronskog ratovanja. Ukrajina takođe razvija dalekometne rakete, pošto nastoji da uništi sama izvorišta ruskog naoružanja.
Ispisano krvlju
Rusko učenje proteže se na još jedan važan domen: obuku. Vojni instruktori su podrobno preispitali borbena iskustva i integrisali su naučene lekcije u trenažne programe. Kako bi osigurali da ovi programi budu i smisleni i sprovodljivi, Rusija rotira trupe između bojnog polja i trenažnih poligona, slično kao što šalje proizvođače oružja na front. Kada lične posete nisu moguće, vojska održava sigurne video konferencije između frontovskih jedinica, akademija i trenažnih centara. Neki onesposobljeni veterani postali su stalno zaposleni instruktori.
Rusija je sprovela nekoliko promena u trenažnom procesu proisteklih iz borbenih iskustava u Ukrajini. Izradila je simulatore koji su realističniji i izmenila je uputstva o pružanju taktičke medicinske pomoći. Počela je da podučava svoje vojnike kako da voze vojna vozila kroz složeno bojno polje ispunjeno dronovima, kao i kako da izvode manje napade sa velikim dronovima i oklopnim napadnim jedinicama – oba su ključni zadaci u ratu u kojem je linija fronta pod stalnim nadzorom Kijeva. (Uzimajući u obzir da Ukrajina može da vidi većinu onoga što Rusija radi na bojnom polju, mali, potajni napadački timovi su potrebni kako bi bile preplavljeni kijevski odbrambeni položaji). Po prvi put, ruski instruktori koriste dronove da nadziru obuku vojnika da bi nakon toga uspešnije mogli da razmotre uspehe i podbacivanja jedinica.
Rusija je takođe unela nekoliko izmena svoje obuke za niže oficire da bi se bolje pripremili za izvođenje operativnih zadataka. Ove promene ne čine potpuni preobražaj dosadašnjeg načina rada: glavno moskovsko ratno prilagođavanje je dodavanje dvomesečne obuke kako bi se pomoglo poručnicima da poboljšaju svoje veštine u gađanju i artiljerijskim dejstvima, izviđanju, topografiji, navigaciji, korišćenju dronova i medicinskom zbrinjavanju na bojnom polju. Instruktori su takođe usredsređeni da obuče niže oficire kako da komanduju malim jedinica, uzevši u obzir značaj na bojnom polju pešadijskih napada malim grupama. Neki niži oficiri čak se podučavaju u onome što se u NATO državama označava kao planiranje misije. Po ovom načinu rada njima i njihovim štabovima daju se zadaci za koje moraju sami da iznađu rešenja a ne da deluju u skladu sa centralizovanim komandama. Ovo je glavni pomeraj u odnosu na tradicionalni način rada u ruskoj vojsci koji je bio ustrojen odozgo ka dole, i inspirisan je uspesima nekih ruskih jedinica ostvarenim u borbama protiv kijevskih snaga.
Međutim, uprkos pažnji koju su viši zapovednici posvetili njihovom popravljanju, ruski trenažni programi ostaju neujednačeni. Uputstva za dobrovoljce koji su se obavezali da budu upućeni u Ukrajinu sada se ispravno usredsređuju na podučavanje vojnika borbi u malim napadnim grupama na bojnom polju koje je prezasićeno dronovima. Ali obuka je i dalje prekratka, stoga vojnici na bojno polje pristižu slabo pripremljeni za izvođenje borbenih zadataka. Iako su instrukcioni programi za nove regrute takođe bili menjani od 2022. godine kako bi odražavali stečeno borbeno iskustvo, oni još uvek nisu potpuno preinačeni. Neki udaljeni trenažni centri i dalje vrše obuku na osnovu zastarelih informacija ili na druge načine ne uspevaju da održe tempo u brzom usvajanju lekcija naučenih na bojnom polju, navodi se u zvaničnim ruskim izveštajima. Vojska pribegava nenajavljenim inspekcijama kako bi osigurala da se uputstva o obuci usvajaju i sprovode.
Ograničenja učenja
Ruski obuka možda i dalje ostaje nešto što nije do kraja unapređeno i žestoki ukrajinski otpor i dalje sprečava da Kremlj ostvari svoje glavne ratne ciljeve. Ipak, moskovske promene su nesumnjivo obeshrabrujuće za Ukrajince. Od kada je rat počeo, Kijev je istrajavao protiv Moskve velikim delom zbog prednosti u inoviranju, koja se sada kruni i smanjuje. Ukrajinci su odavno priznali da pukim brojevima ne mogu da pobede rusku vojsku.
No, srećom po Kijev, ono što Rusija može da učini da bi poništila ukrajinske kvalitativne prednosti je ograničeno. Za početak, proces učenja ruske vojske ima jednu kritičnu manu – onu koja objašnjava jaz između energičnog procesa učenja među osobljem štabova, istraživačima i nekim odbrambenim kompanijama kod kuće i sumornog iskustva vojnika na frontu. Iako ruska vojska pokazuje snagu u prikupljanju, analiziranju i širenju pouka borbenog iskustva, ona i dalje ima probleme u sprovođenju sopstvenih preporuka – i s tim u vezi, osiguravanjem da se njene smernice poštuju. Zvaničnici su, na primer, preporučili da se sistem kontrole kvaliteta reformiše kako bi odgovorio na mnoge kvarove i greške, ali to još uvek nije učinjeno. Slično studije vojne medicine i borbene traumatologije znatno su uznapredovale u Rusiji od 2022. godine. Ipak, broj vojnika na frontu koji su zaraženi HIV-om raste, barem delimično zato što poljske bolnice višekratno koriste špriceve i imaju loše sanitarne protokole za situacije u kojima moraju brzo da zbrinu veliki broj stradalih.
Zatim postoje oblasti u kojima Moskva do sada nije naučila ništa novo – poput disciplinovanja i profesionalizma, dugo zanemarivanih aspekata borbene snage. Posledica toga je krajnja raznolikost kvaliteta ruskog vojnog osoblja raspoređenog duž linije fronta. Neke jedinici imaju kompetentne zapovednike, dok su u drugima oni nasilni ili jednostavno odsutni. Jedinice koje su raspoređena jedna do druge podbacuju u koordinaciji dejstava, što vodi nepotrebnim i preteranim žrtvama tokom rotacije i izvođenja borbenih pokreta. Jedinice sa poteškoćama ostvaruju unutrašnju koheziju nakon popune ljudstva (što se često dešava: ruska vojska i dalje trpi ogromne gubitke). Neki pripadnici oružanih snaga doživljavaju nasilje ili zanemarivanje u svojim jedinicama. Drugi se drakonski kažnjavaju za prekršaje, vezivanjem za drveće ili zakopavanjem u jamama na otvorenom.
Iako nisu sprečili borbene snage da ostvare većinu zadataka koji su im određeni, ovi problemi su svakako deo objašnjenje zbog čega Rusija i dalje podbacuje u odnosu na svoju relativnu prednost, u raspoloživim resursima i brojnosti ljudstva. Ruski vojni psiholozi oglasili su uzbunu ukazujući da su trenutni napori da se proceni psihološko stanje vojnika i da se identifikuju okidači takozvanog devijantnog ponašanja (dezerterstva, predaje, nasilja ili gubitka borbene efikasnosti) zastareli. Ali sam vojni aparat nije pounutrašnjio ovu poruku, odabirajući, umesto toga, da se usredsredi na izdržljivost i izvršenje naređenja po svaku cenu.
Barem za sada, izazovi koje nameće sama priroda rata su takvi da ih je izuzetno teško prevladati i razrešiti čak i kada su uočeni. Ruskoj komandi je, na primer, dobro poznato da je ukrajinsko bojno polje pod pomnim nadzorom dronova i da je stoga skoro nemoguće koncentrisati veće snage za izvođenje napada oklopnim snagama a da one ne budu napadnute. U vojnim časopisima, stratezi otvoreno priznaju da su tradicionalne ruske formacije prestale da „budu pogodno sredstvo za ostvarivanje uspeha“. Vojska se prilagodila. Odustala je od upošljavanja velikih oklopnih formacija, sve više prihvatajući male jurišne timove kao okosnicu vojne obuke. Ruski zvaničnici su takođe pridodali nove jedinice dronova, jurišne i izviđačke odrede kako bi pomogli u savladavanju dobro pripremljene ukrajinske odbrane. Iako sprovođenje ovih promena otežava ukrajinske kontramere i dovodi do taktičkih ruskih prodora, ono dolazi po cenu izuzetno visokih žrtava, a ove male napadne jedinice ne mogu da zauzmu i zadrže neku teritoriju na isti način na koji su to činile ranije masivne ofanzivne jedinice. Ipak, Kremlj zahteva da se rat i dalje vodi na ovaj način.
Naposletku, moskovski zabeleženi učinak o poratnom učenju nije naročito inspirativan. Nakon sovjetskog rata u Avganistanu i ruskog ratovanja koje je pomagalo Asadovom režimu, vojska nije uspela da uči iz borbenog iskustva ili je ovo iskustvo zaboravila zato što prikupljeno znanje nije šireno izvan malih grupa koje su se borile. Ruske oružane snage takođe nisu uspele da implementiraju lekcije naučene devedesetih godina 20. veka i one sa početka 21. veka, kada je finansijska podrška poratnim vojnim reformama doživela strmoglavi pad.
Ipak, nijedan od ovih faktora nije prisutan u današnjoj Rusiji. U stvari, mnogi procesi sticanja znanja koji su sada u toku podsećaju na ono kroz šta je Moskva prošla posle Drugog svetskog rata. Ukoliko se u obzir uzmu sadašnja institucionalna arhitektura, finansije i vođstvo, ruska vojska deluje spremnom za sveobuhvatan i intenzivan period učenja nakon završetka rata u Ukrajini. Zvaničnici već razgovaraju o opsežnom preispitivanju ruskih operativnih koncepata, vojne teorije i strategije, borbenih uputstava i dugoročnih planova nabavki od sada pa do polovine tridesetih godina ovoga veka. Ruski zvaničnici ukazuju da je prevazilaženje pretnje od masovnih oklopnih napada ključni istraživački prioritet i da planiraju da izmene ustrojstvo vojnih snaga i operativne koncepte kako bi izašli na kraj sa ovim izazovom. Od sada, ruska vojska će po svoj prilici stvoriti dodatne bespilotne letelice i druge besposadne sisteme, koji će pospešiti vojnu moć Moskve spram NATO.
Ruski predvodnici će dodatno integrisati bespilotne letelice, robote i druge autonomne sisteme širom oružanih snaga. Prema vojnim gledištima ove tehnologije su budućnost borbenih dejstava: ruski vojni stručnjaci pišu da će sistemi bez posada postati najvažnije oružje 21. veka. U svetu koji predviđaju postojaće rojevi autonomnih dronova koji mogu da preplave protivničku odbranu, mikrodronovi koje je teško identifikovati ili zaustaviti, i dronovi koji oponašaju ptice, bube ili druge divlje životinje. Ruska vojska je osmatrala upotrebu u ukrajinskoj vojsci borbenih robota i priprema se za dodatne investicije u ovoj oblasti kako bi joj ovi sistemi bili od pomoći u vršenju zadataka kao što su stražarska služba, logistika, miniranje i razminiranje i podvodni nadzor i osmatranje.
Ruski vojni teoretičari i predvodnici takođe vide veštačku inteligenciju kao ključnu za moderno ratovanje. Brzina kojom ova tehnologija može da obradi rastuću količinu digitalnih informacija omogućiće zapovednicima da brže odlučuju. Moskovski stratezi strahuju da će, ukoliko ruski komandanti ne budu raspolagali vrhunskim alatima veštačke inteligencije, ruske snage preplaviti protivnici koji njima raspolažu. Da bi to predupredili, ruski stručnjaci razmatraju kako da do početka 2030-ih godina uposle sisteme za donošenje odluka zasnovane na veštačkoj inteligenciji i oružane sisteme čije je delovanje pospešeno veštačkom inteligencijom. Vojska ispituje kako da iskoristi veštačku inteligenciju u hipersoničnim raketama, sistemima protivvazduhoplovne odbrane i dronovima kako bi poboljšala njihov učinak. Takođe razmatra kako bi veštačka inteligencija mogla da ubrza izvršenje analitičkih zadataka i automatizuje komandovanje. Iako je ova oblast oglašena za nacionalni prioritet, ulaganja u veštačku inteligenciju i dalje ostaju prilično skromna, što u bliskoj budućnosti ograničava mogućnosti koje Rusiji stoje na raspolaganju.
Prilagodi se ili nestani
Na početku invazije 2022. godine, ruska vojska pogrešno je procenila ukrajinske sposobnosti i spremnost na borbu. Moskovska oprema nije uvek bila dorasla potrebama, a neki sistemi u potpunosti su podbacili. Njeni vojnici nisu bili obučeni za misije na koje su bili upućeni (ili im, s tim u vezi, čak nije bilo ni saopšteno da će ići u rat). Delovanja duž lanca komandovanja bilo je ispunjeno poteškoćama.
Ali posmatrači ruske vojske ne mogu više da utemeljuju svoja gledišta na posmatranju ovog perioda. U godinama koje su usledile, ona je postala organizacija sticanja znanja, i tekuće prilagođavanje na liniji fronta je samo deo obrazovne aktivnosti. Moskva prikuplja i analizira borbeno iskustvo i deli lekcije koje su naučene širom oružanih snaga i odbrambenog ekosistema. Ona sistematski pokušava da zabeleži i institucionalizuje svoje ratno iskustvo i da se pripremi za poratno vreme reformi. Razume da se karakter budućeg ratovanja menja, tako da i vojska mora da se menja.
Ruski predvodnici biće suočeni sa preprekama u ostvarivanju svojih ambicija čak i nakon što se sukob bude završio. Međunarodne sankcije, na primer, ozbiljno će usporiti njihov napredak (pod pretpostavkom da će sankcije i dalje biti na snazi). Sposobnost ruske vojske da se unapređuje, nakon svega, zavisiće od postojanog finansiranja, pristupa kritično važnim mineralima i njenoj sposobnosti da proizvede najnapredniju opremu – sve ovo su sankcije otežale. Ruskoj vojsci je takođe potrebna podrška vođstva i doprinos dovoljnog broja iskusnih veterana za sprovođenje planiranih reformi. I bez obzira šta se bude desilo, Rusija će biti ograničena njenim tradicionalnim personalnim slabostima – slabom disciplinom, na primer – i skupim programima vojnih nabavki koji crpe njene resurse.
Moskva je takođe zabrinuta da bi Sjedinjene Države i Evropa mogle da prouče njeno vođenje rada i da razviju protivmere najnovijim ruskim kapacitetima i taktikama. NATO mora da pokaže opravdanost ovih strahovanja. Kako bi dosegli ruske kapacitete i uhvatili priključak u ključnim oblastima kao što je ratovanje dronovima, SAD i Evropa moraju da ubrzano analiziraju invaziju Ukrajine i potom da se prilagode, što obuhvata i masovnije pribavljanje bespilotnih letelica kao i usvajanje drugih inovacija. Iako je nekoliko organizacija u državama članicama NATO opredeljeno za prikupljanje pouka iz rata, napredak je neujednačen i osamljen. Delovanje ovih tela još uvek nije sveobuhvatno izmenilo planove nabavki, režime obuke ili operativne koncepte u njihovim zemljama.
Da bi izbegle zaostajanje, Sjedinjene Države i Evropa bi trebalo da počnu da pozornije prate ovu situaciju – posebno pošto je Moskva počela da prosleđuje svoje znanje svojim autokratskim partnerima. No, to znači da moraju da sagledaju rusku vojsku onakvom kakva jeste: manjkava, ali ipak otporna na svoje sopstvene načine. Njeni strukturni problemi su stvarni i osobito bi došli do izražaja u slučaju njenog sukoba sa NATO. Ipak, njen proces učenja je neumoljiv. Ruske oružane snage će i ubuduće dodatno modifikovati taktiku, uvesti novo naoružanje i proširiti svoje kapacitete u otpočinjanju decenijske rekonstrukcije. Stručnjaci su skloni da kažu da vojske oblikuju rat. Međutim, i rat isto tako oblikuje vojske.
Dara Masikot je viši saradnik Ruskog i Evroazijskog programa Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir; ranije je bila viši politički istraživač u RAND korporaciji i viši analitičar ruskih vojnih kapaciteta u Ministarstvu odbrane; objavljivala je o ruskim vojnim kapacitetima, modernizaciji oružanih snaga i strategiji; često komentariše Rusko-ukrajinski rat
Izvor: Forin Afers
