Piše: Vuk Bačanović
Te davne 2020. godine sve je izgledalo kao katarzično prenuće iz dosadnog košmara u kombinaciji sa paralizom sna i rojem DPS-ovih demona prevrtljivosti koji se cere iz ćoška. Činilo se da će novorođena srpska pamet proizašla iz litija, harizmatični Arbanas Dritan Abazović i njegova građanska opcija koja obećava, Bošnjaci koje pravoslavna omladina štiti od DPS-ovih policijskih provokatora i oni koji je Đukanovićev Zakon o slobodi vjeroispovijesti trgao iz hipnoze antisrpskog crnogorstva zaista poroditi jedno novo, svjetlije razdoblje Crne Gore. Osim toga, prvi put u istoriji demokratski smijeniti vlast nije bila mala stvar.
Zdravko Krivokapić se doimao više kao stari i od sviju poštovani učitelj nego predsjednik vlade, više profesor nego državnik. Ali baš ta početna nespretnost i ta nesamostalnost davale su mu ljudsku toplinu. Bio je to lik što podsjeća da vlast nikada ne treba tražiti u onome ko je želi, nego u onome ko je primoran da je nosi – često na svoju, a još češće na tuđu nesreću. Tako je Zdravko, više slučajno nego namjerno, postao ogledalo svih tuđih očekivanja, čovjek koji je u jednom trenutku nosio i oreol sveca i masku izdajnika. U njemu se ogledala sva nada i sva zabluda jedne epohe – epohe koja je htjela čistotu, a dobila politički cirkus; koja je tražila izbavljenje, a našla još jedan krug u vječnom kolu balkanskih razočarenja.
Međutim decenijske naslage iskrivljenih propagandnih percepcija, pažljivo građenih da jedan, pa i jedan te isti narod vidi drugoga ili drugu polovinu sebe kao prijetnju, da se svako političko pitanje pretvara u borbu za goli opstanak nacije, vjere ili jezika nisu mogle nestati zbog idealističkih percepcija stvarnosti. Složeni koloplet interesa – od globalnih sila i multilateralnih korporacija koje svoje strategije nameću preko „demokratskih partnera“, do domaćih kriminalnih klanova koji su u proteklim decenijama postali nerazdvojivi od državnog aparata nastavili su uporno diktirati političke agende, bilo kroz medije, bilo kroz nevidljive kanale uticaja, pretvarajući svaku vlast u taoca nevidljivih gospodara, koji su, zapravo, postali utoliko vidljivi da su u savjesnom biraču ugušili svaku pomisao da utiče na bilo šta.
Koristeći letargiju i umor, stari agendaši su jedva dočekali da obnove svoje snage. SNS u Beogradu i DPS u Podgorici, ma koliko se predstavljali kao protivnici, u suštini su dijelili istu logičku matricu – matricu kontrole, straha i manipulacije i naravno, ulogu koju je nekada fašistička Italija namjenjivala svojim kolaboracionistima na Balkanu, da budu jeftini čuvari koridora za snabdijevanje imperijalnih centara raznim vrstama robe – naročito one koja lažno ispunjava rupe u dušama širokih masa civilizovanog svijeta.
U takvim uslovima, Zdravko Krivokapić – političar koji je shvatao da je da bi Crna Gora, na strašnom mjestu koje joj je istorija odredila između većih sila, starih puteva i identitetskih lomova, opstala kao samostalna, a uz to i valjano uređena i napredna država, potrebna duga i teška škola uzdržanosti i diplomatskog umijeća — i od onih što je vode, i od onih što je izdaleka posmatraju i drže u svojim računicama – nije imao šanse.
I zapravo je to najveće iskušenje postojeće crnogorske vlasti koja je proistekla iz tridesetoavgustovskog „Ne!“ DPS-ovoskoj svađokratiji.
Uzdržanost i diplomatsko umijeće, o kojima se govori kada je riječ o položaju Crne Gore, ne smiju se miješati sa neodlučnošću i praznim čekanjem da se radikalni bukači jednoga dana sami umore i utihnu. Istorija ovog prostora uči da se ekstremi ne troše sami od sebe – naprotiv, što im se više ostavlja praznog prostora, to postaju bučniji i drskiji, sve dok ne postanu stvarni gospodari političkog života.
Upravo zbog toga se ne možemo više da zadovoljavati opštim mjestima o „evropskom putu“ i evroatlantizmu, posebno u vremenu njihovog truljenja. Ta agenda mora polaziti od temeljnih pitanja: kako izgraditi pravnu državu koja neće biti talac nijedne partije i kako odlučno, a ne uvijeno davati do znanja da je državni interes iznad plemenskih, regionalnih ili privremenih stranačkih kombinacija.
Drugim riječima, Crna Gora ne može opstati ako joj politika ostane puka igra čekanja. Opstaće jedino ako uzdržanost postane vrlina mudrog i čvrstog vođenja, a diplomatsko umijeće sredstvo da se između velikih i malih interesa izbori prostor u kojem će država konačno živjeti svojim, a ne tuđim životom.
I da, zato se mora isto tako jasno i bez uvijanja izreći šta je to što je „svoje“ i na koji način to reći, budući da postojeći ne daju rezultate. Dok ne bude prekasno.
