Piše: Milorad Durutović
„Nora, Nora, zar se još nisi opametila?
Za đačkih dana bila si velika rasipnica?“ (H. Ibzen, „Lutkina kuća“)
Da li je to pripremljena „scena“ kako bi se nahranila svjetska glad za spektaklom, ili nešto drugo jedino znano supružnicima – ali svijet je ostao u veselom smijehu gledajući širom otvorena avionska vrata na čijem izlazu supruga otvorenom pesnicom nasrće na lice svoga supruga Makrona?
Mogao bih nastaviti u duhu slovenske antiteze, ali čini mi se efikasnijom jedna druga književna reminiscencija.
Davno to bješe kada sam čitao Ibeznovu „Noru“, ostajući silno i trajno zadivljen Ibzenovim dramskim majstorijama; pamteći utisak nekih kritičara koji su tvrdili da ta drama donosi „najsnažnije zalupljena vrata u svjetskoj književnosti“. Nema se tom utisku ništa prigovoriti, osim da je tim pokretom Norinim, potkraj 19. vijeka, zalupljen šamar dominaciji muža u braku, ali muža koji je svoju suverenu poziciju sticao bez ličnih zasluga, po primitivnoj logici da moć nad ženom muža sljeduje po-prirodi-stvari. Sve što je donio dvadeseti vijek stvar je istorije supružničkih odnosa, koju ovdje ostavljam po strani, evidentirajući tek jedan utisak da je Makronova žena izgleda širimice otvorila baš ona vrata što ih je prije vijek i po zalupila Nora… Nedostajala je, međutim, Norina otmenost i razložnost pa da možemo aplaudirati još jednoj divnoj predstavi. Ovako se možemo kisjelo smijati. Ili pak praviti druge reminiscencije.
