Piše: Elis Bektaš
Svojom jučerašnjom kolumnom objavljenoj na portalu RTCG i potaknutoj erupcijom maloljetničkog nasilja u Crnoj Gori, za čim ne zaostaju ni susjedne zemlje, Lidija Glišić hrabro je otvorila jedno veoma teško i bitno pitanje društvene stvarnosti, ono o dječjoj nevinosti. Lidijin tekst nudi precizan uvid u genezu društvenog, pa i legislativnog, poimanja dječje nevinosti kao apsoluta i svojevrsnog tabua.
Bilo bi suviše opasno oštrim rezovima presijecati klupko koje je vijekovima zaplitano i zato tom neuralgičnom pitanju valja pristupati obazrivo i metodično, uvažavajući prije svega naučnu interdisciplinarnost i njena saznanja, ali i spoznaje o metamorfozama socijalne dinamike koje pomjeraju i antropološke okvire i granice, uslijed čega je današnji tinejdžer socijalno neuporedivo aktivniji od svog vršnjaka iz prethodnih epoha, pa samim tim i neuporedivo izloženiji iskušenjima i izazovima kojima nije dorastao.
Činjenica je da je uvijek i svuda bilo, i uvijek će biti djece koja se rode na nasilničkim porivom i nikakav odgoj ne može da ukloni tu dimenziju njihovog bića, koja ponekad eksplodira u stravičnim krvoprolićima. Medicinska nauka još uvijek je nemoćna da do kraja objasni takve slučajeve, premda se čini da savremena neurologija ide dobrim putevima ka razumijevanju tog fenomena.
U svakom slučaju, tu je riječ o izuzecima čija je zastupljenost na nivou statističke greške, pa treba sačekati da medicina, psihologija, pravo, antropologija… ponude odgovor na pitanje kako se odnositi prema takvim slučajevima. Ishitrena rješenja koja bi služila zadovoljavanju plebejskog pravdoljubivog zanosa ne samo da ne bi mogla ponuditi valjan odgovor, već bi ujedno otvorila i ponor mogućih zloupotreba, čije se dno u tami ni nazrijeti ne može.
No čini se da ekspanzija maloljetničkog nasilja o kojoj piše Lidija Glišić nije plod a priori postojeće medicinske ili psihološke devijacije, već je tu riječ o socijalno, ideološki i propagandno indukovanom nasilju, odnosno o reakciji tinejdžera, pa čak i onih mlađih, na dugotrajno uspostavljan vrijednosni sistem u kom su se nasilnici, pa čak i notorni zločinci, izjednačili sa znamenitim istorijskim ličnostima, herojima, velikim umjetnicima, a ponekad ih čak i pretekli na hijerarhijskoj ljestvici ugleda.
Bilo bi pogrešno svu krivicu svaljivati na zlosrećne devedesete i decenije nakon njih, jer jugoslovenski prostori znatno duže njeguju fascinaciju i divljenje prema nasilnicima, možda i stoga što su fascinacija i divljenje kompenzacija za strah kog nasilnici izazivaju. A možda i zato što tribalna svijest i kultura tu nikada nisu do kraja prošli kroz metamorfozu u modernu civilizacijsku svijest i kulturu.
Da se razumijemo, ta fascinacija i to divljenje sreću se i u znatno uređenijim i modernijim društvima, ali uglavnom na njegovim marginama, no ovdje od takve nastranosti boluju elite, političke, akademske, kulturne i umjetničke, pa čak i one religijske. Kult nasilja lukrativan je i umno nezahtjevan, pa stoga može zgodno poslužiti kao noseći stub ideologije i političke propagande.
Zbog toga Crna Gora, skupa sa okolnim zemljama, provodi decenije bez jasno i nedvosmisleno uspostavljenog odnosa prema fenomenu nasilja, koje se posmatra kao kvintesencija istorije i koje se uvijek kontekstualizuje i relativizuje na „svojoj“ strani, a proglašava se apsolutom zla ukoliko je došlo od „drugoga“. Mutavost i perfidiju političara čak je moguće donekle razumjeti, oni žive od demagogije i manipulacija, narativna perfidija njihov je raison d’être.
Ali kakvo razumijevanje pružiti akademskim, naučnim, kulturnim, umjetničkim, pa i religijskim elitama, odnosno njihovim perjanicima, koji u paničnom strahu da će biti proglašeni izdajnicima nikako da u sebi pronađu česticu ljudskosti i mrvu hrabrosti pa da ličnim primjerom započnu herkulovski posao raščišćavanja štala u kojima su se nakupila brda balege, ali ne kravlje već ljudske.
Mlada bića tokom stasavanja i sazrijevanja na svijet i njegove izazove najčešće reaguju oponašanjem, odnosno nastojanjem da ispune horizont očekivanja koja im unaprijed zadata stvarnost postavlja, ponekad čak i snagom imperativa. Ukoliko je stvarnost kontaminirana kultom nasilja, niko nema pravo da glumi iznenađenost pred eksplozijom maloljetničkog nasilja.
Rješenje ne leži u stvaranju cenzorskog društva koje bi zabranama štitilo mlade od iskušenja, jer takav pristup nikad nije dugotrajan i uvijek stvara veću štetu od početne koristi. Mladost ne treba biti držana pod staklenim zvonom, ali joj treba ponuditi tumačenja i orijentire. Ako bude puštena u zvjerinjak, i mladost će se, poput Moglija, početi ponašati zvjerski, samo što u stvarnosti to ne bude baš tako uzvišeno i nadahnjujuće kao u Kiplingovom romanu.
Zato je ovdašnjim društvima, ukoliko ne žele da se još dublje strovale u svoju tribalnost i primitivizam, nužan kopernikanski obrat i polukružni zaokret po pitanju kulta nasilja koji po zakonitostima dijalektičke nužnosti postepeno prerasta u kult smrti. A taj zaokret mora počivati na jasnoći koja dolazi od kredibilnih i autentičnih autoriteta. Ukoliko takvi autoriteti danas ne postoje, odnosno ukoliko postoje samo njihove karikaturalne prikaze, onda treba krenuti u potragu za vjerodostojnim autoritetima, sposobnim da na uvjerljiv i jednostavan način mladosti objasne šta je nasilje i zašto ono vodi u redukciju ljudskosti.
Umjesto takvih autoriteta, društvo je danas prepušteno vašarskim opsjenarima koji dodatno zbunjuju ionako zbunjenu mladost, poručujući joj da može skupa i Allah i Rastoder, i Hrist i Đurišić, i Bogorodica i Francetić, i humanistički internacionalizam i Jovo Kapičić. A ne može. Kome čovječnost nije obogaljena strahom i mržnjom, njemu ne treba objašnjavati zašto ne može.
Nesposobnost da se uspostavi valjan i nedvosmislen odnos prema zlikovcima iz prošlosti izravno je dovela do novog ešalona zlikovaca koji su dijeljeni na „naše“ i „njihove“, na razne arkane, cace, tute… Ostaće za vječnost zapisana, kao primjer možda i najdubljeg ljudskog posrnuća i poganluka duše, izjava Alije Izetbegovića o „našim budalama i njihovim zločincima“. Alija je tom rečenicom progovorio kao zajednički glas svih ovdašnjih elita i podsjetio je na kanon po kom za nasilnika i zlikovca valja imati razumijevanja, pa mu nekad i oprost ponuditi, ako je ruke okrvavio za „našu stvar“.
I tako, dok đuturumi prdoklače o istorijskim nepravdama i ispravljaju krive Drine iz prošlosti, dotle njihovi potomci, nastojeći da se pokažu kao dostojni i vjerujući da se od njih očekuje sličnost sa uzorima svojih očeva, svoje mladalačke zbunjenosti pretvaraju u terete grijeha. Ono što zabrinjava, i nisu potrebna nikakva istraživanja niti ankete da bi se to utvrdilo, već samo običan pogled na ulice i škole ovdašnjih gradova, jeste dramatičan porast broja mladih ljudi koji su nadahnuti nasilnicima i zlikovcima iz prošlosti, pa čak i običnim kriminalcima.
Đuturumi su stvorili svijet u kom za mladog čovjeka biti nasilan znači ne biti izložen nasilju. Pritom mladi čovjek u svojoj zbunjenosti ne shvaća da je on, i kad je nasilan, samo grudva straha i da se taj strah uvećava sve dok ga ne dovede na kapiju zločina. Stvorili su svijet vrijednosnih karikatura koje ne uživaju nikakav ugled niti povjerenje, pa zato mladi ljudi svoje strahove zatomljuju tako što i sami pribjegavaju nasilju, znajući da ih potrošeno i samozatrovano društvo više ne može zaštititi.
I onda meni neko dođe da mi govori o čojstvu i junaštvu i drugim vrlinama đuturuma koji su stvorili takav svijet. More mrš!
