Piše: Oliver Janković
Sporta nema bez publike, navijača, fanova, pristalica…. A kad je riječ o reprezentacijama onda se zna da je „cijela nacija reprezentacija“. Nije zdravo kada je odnos između ta dva faktora jednosmjeran. Niti onda kada navijači navijaju samo onoliko i samo onda dok njihov tim pobjeđuje, niti ima smisla navijati, bez prestanka i istim žarom onda kada tvoj tim uporno gubi i ne postiže ama baš ništa. U ovoj temi se zna šta je starije, kokoška ili jaje, odnosno: prvo je nastao (formiran) neki tim, pa je taj tim pokazao umijeće, pobjedio nekoga (makar iskazao iskrenu želju i trud) pa su se onda okupili ljudi (najbliža rodbina, drugovi iz škole, komšije… nacija!). Zato, ma kako nam bili srodni ili nosili grb naše države, ime našeg naroda, nećemo nikada poći (u tom broju i sa tim žarom) da navijamo za hokejaše, brze hodače ili ritmičke gimnastičare iz Srbije ili Crne Gore. Ali u sportovima gdje su nekada nastupali Pižon, Piksi, Dejo, Slavnić, Paspalj, Divac, Prlainović ili Mandić, Mijo Perunović ili Ivan Strugar…. tamo navijača ne nedostaje.
Elem, tema Evrobasketa 2025. za nas je važna samo onoliko koliko su brojna i velika prethodna postignuća košarkaša koje brojimo u svoje. (Ili, – ko je ikada među našim narodom pratio tenis prije pojave Bobe Živojinovića, Lepe Brene i Novakovih vanzemaljskih postignuća?) Tako smo u Letoniju pošli sa timom koji je odigrao bara-bar meč sa američkim drim-timom prošlog ljeta, i koji je (bez Jokića, a sa Bogdanovićem) postao vicešampion svijeta. Pa ko ne bi (što reče Balašević) „bio gladan“ evropske zlatne medalje? A ta i takva glad ne zna i ne priznaje povrede, loš dan, nedovoljan fokus, neočekivane promjene plana. I neće ni da čuje ni da zna da ima još naroda i ljudi pod kapom nebeskom koji igraju košarku, i koji, eto baš hoće (kao Turci prije neku noć, i Finci sinoć) da ubace 300 trojki baš protiv Jokića i društva. Ne, ne tražim blanko opravdanje, nego samo podsjećam da se „junaku češće puta hoće vedro nebo nasmijati grohotom“. (Ili – pamtite li neki neočekivani poraz Đokovića, baš u sred njegove blistave karijere, i baš između njegovih najvećih postignuća? Ja pamtim, itekako. ) Pa ako je tako, zar ima smisla cijediti Svetislava Pešića (prvaka svijeta iz Indijanopolisa 2002; vicešampiona svijeta 2023; olimpijskog bronzanog 2024) kroz rešetke našeg navijačkog uličnog transa, i razapinjati ga jer „orlovima“ nije bio dan? Podsjećam, pričamo o sportu u kom se pobjednik (prvenstva .. NBA, Evrolige i sl.) odlučuje u seriji od 3 do 4 dobijene utakmice. Na to su nabaždareni svi naši vrhunski igrači. I šta mislite kako bi se završio dvoboj između Finske i Srbije u tri dobijena meča?
Ne, neću da se pravim lud. Evrobasket se igra po nokaut-sistemu i svi smo to (i mi i naši igrači i Kari Pešić) dobro znali. Ali pobogu, dešava se. Tolike povrede i virusi, tolika (ne)uklapanja u nove okolnosti. A preko puta tebe „svi igraju danas košarku“ i svi upravo žedni tvoga skalpa. Ne znam kako vi, ali ja sam i dalje ponosni navijač ekipe koja je najbolja kad je najteže, i koja, makar dok sam ja živ, „nikada neće hodati sama“.
Momci, naklon do poda. I u pobjedama i u porazima….Zaslužili ste
P.S. Dok ovo pišem saznajem da su u osmini -finala ovog Evrobasketa 2025 svoje takmičenje završili Francuzi (poraz od Gruzije!!!) i Italijani (poraz od Slovenije), a podsjećam i sebe i vas, da su još u grupi otpali Španci. Koliko juče, u četvrt-finalu smo očekivali košarkaški evropski klasik Srbija-Francuska, a gledaćemo: Finska- Gruzija (nekada meč za razigravanje od 16. do 24. mjesta). Lopta je dakle okrugla, i ipak se okreće.
