Piše: Vuk Bačanović
Srednjovjekovlje je vječna fascinacija banalnih nacionalista, odnosno banalnih kritičara fenomena evropske nacije. Onih kojima je nacija na prvom mjestu, ali baš ništa ne znaju o njenog genezi, bilo da je zamišljaju kao Bogom iskonski određeni i nepromjenjivi genetički kod – osim mutacijom koja podrazumijeva otpadništvo – ili onih kojima za koje je ona doslovno jednog dana pala s neba u 19. vijeku postavši u obliku „imaginarne zajednice“ (kako se često zloupotrebljava politikološka misao Benedikta Andersona).
Ono što povezuje oba ova površna stava jeste nesposobnost da se istorijski procesi sagledaju u svojoj kontinuiranoj, često protivrječnoj dinamici. Srednji vijek nije bio ni nacionalna utopija, ni potpuna praznina na polju kolektivnih identiteta, već razdoblje u kojem su se kroz feudalne, vjerske, dinastičke i lokalne lojalnosti postupno oblikovale kulturne matrice koje će kasnije poslužiti kao građa za moderne nacije. Problem nastaje kada se te složene istorijske naslage pretvore u ideološke karikature — ili u vidu mitomanijskog prepisivanja savremenih nacionalnih pojmova na predmoderna društva, ili u vidu potpunog poricanja svakog trajanja i pripadnosti prije moderne. U oba slučaja, rezultat je duboko neistinito razumijevanje i prošlosti i sadašnjosti.
Jedan od čestih povoda za manifestaciju ovakve vrste neznanja jesu razne godišnjice srednjovjekovnih događaja. Jedna od njih je i nedavna godišnjica izdavanja Povelje Kulina bana i diskusija da li je ona napisana na „starobosanskom“ ili „starosrpskom“ jeziku, a druga oko toga, da li je Dukljansko kraljevstvo bilo samo srpsko, samo dukljansko i nesrpsko, štoviše crnogorsko.
Unatoč istorijskoj istini da najstarije imenovanje jezika u bosanskim srednjovjekovnim dokumentima nosi odrednicu „srpski“ – Stonska povelja Stjepana II Kotromanića iz 14. i još četiri imenovanja jezika potekao iz dvorske kancelarije Kosača u 15. vijeku – ni odrednica „starobosanski“ za jezik Kulinove povelje u interpretaciji bošnjačog nacionalnog pogleda u prošlost ne bi bila sporna, ukoliko ne bi prešućivala ovu informaciju. Jezici kroz istoriju, poput naroda, mijenjaju imena. U Karolinškoj epohi (9. vijek), jezik romanofonog stanovništva današnje Francuske se u latinskim dokumentima zove lingua romana rustica („ruralni romanski jezik“).
Tako ga naziva i Strazburška zakletva (842), najstariji zapisan tekst koji se danas klasifikuje kao „starofrancuski“, iako u vremenu u kojem je nastao nije nosio tu odrednicu. Tek krajem 11. vijeka raspoloživi izvori, a među njima Chanson de Roland, kraj XI vijeka već sadrži odrednicu „parler en franceis“. Tek ordonansom Fransoa I iz 1539. odrednica francuski jezik dobio zvaničan, pravno-politički status kao ime jezika kraljevstva Francuske. Na Iberijskom poluostrvu u ranom srednjem vijeku (IX–XI vijek), lokalni govori se nazivaju romance (od „romanski“, u smislu potomak latinskog). U Kastilji se ovaj idiom zove romanç castellano ili jednostavno castellano („kastilski“), dok tek u 15. vijeku brakom Isabele Kastiljske i Fernanda Aragonskog (1469) i nastanka njihove titule Reyes de Castilla, de León, de Aragón… y de las Españas, nastaju dokumenti u kojima se kastiljanski imenuje lengua española, naglašavajući da je to jezik novoujedinjene države. Šta tek reći za Vizantiju, u kojoj se u skladu sa identifikacijom stanovništva kao Ῥωμαῖοι (Rhōmaîoi) – Romeji, tj. Rimljani i grčki jezik državne administracije nazivao ῥωμαϊκὴ γλῶσσα / ῥωμαϊκὴ φωνή („rimski jezik“, „romejski jezik“). U nešto drugačijem kontekstu inkorporacije Bosanskog kraljevstva u administrativni poredak Osmanskog carstva (Devlet-i Âl-i ʿOsmân) u 15. vijeku, „srpski“ (sρьpscʜє) bosanskih srednjovjekovnih dokumenata postaje boşnak lisanı / boşnakça osmanske administracije, riječnika i administrativnih priručnika, kao i priručnika o jezicima Rumelije. Do promjene idioma očigledno dolazi zbog promjene eshatološkog uporišta državnosti od koncepcije Bosanskog kraljevstva kao rimokatoličke nasljedne države srpskog „Novog Izraela“, odnosno vladarske ideologije Vojisavljevića i Nemanjića u islamski u kojem odrednice Bosanskog sandžaka, a potom i ejaleta podrazumijevaju i prekodiranje kodifikacije jezičkog idioma u skladu sa novom islamskom realnošću, u kojoj se odrednica bosanski/bošnjački, za razliku od srpske, u identitetskom smislu, čvrsto veže za novi islamski poredak. U tom smislu, odrednica „starobosanski“ je u kontekstu bosanskomuslimanske identitetske politike u potpunosti legitimna, ali samo onoliko koliko, posebno u kontekstu kompleksnosti savremenih međunacionalnih odnosa u BiH, ima uviđajnosti prema starijoj jezičkoj istoriji, barem na način na koji se taj odnos gradi u Francuskoj, Španiji ili Grčkoj naspram lingua romana rustica, castellano i ῥωμαϊκὴ φωνή.
Koliko je u tom smislu nenaučna reakcija sarajevske lingvistkinje dr. sc. Erme Ramić-Kunić na nedavno publikovanu knjigu Viktora Savića O zapadnoj strani srpskoslovenske pismenosti, kada njegovu ispravnu klasifikaciju bosanske srednjovjekovne pismenosti kao srpske negira tvrdnjom da su „zapadne strane“… pismenost isključivo „srednjovjekovne bosanske države, koja je nastala u okviru posebne redakcije staroslovenskoga jezika“, baš kao da imenovanja jezika diktiraju različite redakcije (među kojima, uzgred budi rečeno, egzistiraju minimanlne razlike) a ne kao što smo vidjeli – političke i društvene prilike i njihov uticaj na fluidnost kolektivnih identiteta. Naprosto je zastrašujuće nepošteno negirati činjenicu da je u kolopletima istorijskih procesa u kojima je bilo moguće da se grčki jezik naziva rimskim, nemoguće da se lingivistički jedan te isti jezik na jednom prostoru, u različitim istorijskim kontekstima nazivao i srpski i bosanski. Da je to tako, upravo svjedoče i rasprave o tome da li je bosanska pismenost samo bosanska ili samo srpska, kada se na osnovu izvorne građe srednjovjekovnog i osmanskog perioda može klasifikovati i kao jedno i kao drugo, te je jasno da isključivo zbog savremenih političkih prilika postoji insistiranje na identitetskom purizmu, odnosno proiciranju savremenih nacionalnih purizama na srednjovjekovnu epohu. Ovakva tendencija je naročito prisutna kada su u pitanju dukljansko-crnogorska nacionalistička brisanja nepoželjne srpske prošlosti i to nenaučnim interpretacijama istorije ranosrednjovjekovne sklavinije Dioklitije, etnički mješovite kneževine u kojoj su, kako nam to svjedoče savremeni vizantijski izvori, prevagu na kraju odnijeli Srbi i to u tolikoj mjeri da poznija vremena ne pamte ni jednu drugu tradiciju koja bi se vezala za idenditet područja koje čine današnju Crnu Goru, a o čemu na lijep način svjedoči šesnaestovjekovna Poslanica Vićentija Božidarevog Vukovića (sina Božidara Vukovića-Podgoričanina), koja sadrži sve komponente identitetske politike, kako u Despotovini, tako i u Bosni:
Očigledno je, braćo i poštovana gospodo u Hristu, da naša istinska plemenitost ne treba da se potvrđuje samo plemićskim porijeklom, ako dobra i časna djela ne prate tu plemenitost. Kao što se plemenito drvo poznaje po plodu, tako se i veličina plemenitosti prepoznaje po časnim djelima. Zato, ostavljajući po strani prazne priče i dugo govorenje, vraćamo se našoj namjeri — da popravimo (ili: ispravimo) sjećanje na mog poštovanog oca, vojvodu i knjižara Vukovića, da bude za primjer u očuvanju hrišćanske vjere i pomaganju svom narodu, proričući po svojoj moći i porijeklu svoje potomstvo od pobožnih vladara Srpske zemlje, počev od Velikog Konstantina, prvog pobožnog i hrišćanskog cara, pa sve do slavnog despota Vuka i Branka Vukovića, i Stefana despota. Kao što se i nalazi zapisano u rodoslovima srpskih kraljeva i careva, koji nisu štedili ni imetak ni život, danonoćno misleći kako da pomognu svom narodu — što se može vidjeti i po prvom štampanju Svetog pisma — kao što ste čitajući mogli razumjeti. I na samrtničkoj postelji, u svojoj djedovini, poželio je da umre.
Spominjući Vukovićevu Poslanicu, neophodno je podsjetiti na stariju verziju epitafa pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić koji pored pozivanja na srodstvo sa Nemanjićima, insistira na konstruisanom srodstvu sa carem Konstantinom i što je, opet, dokaz da su elite u državama srpskog eshatološkog uporišta dijelile ideologiju o tobožnjem antičkom porijeklu svojih dinastija i naroda. To sve, sa stanovišta savremenog srpskog nacionalog promišljanja ne može i ne treba značiti nikakvo antibosanstvo ili anticrnogorstvo, ili bilo kakvu tendneciju ka nerazumijevanju činjenica da proces nacioizgradnje nikada ne prestaje ili da on mora nužno voditi zadržavanju srpskog idnentiteta, ali ni tendenciju damnatio memoriae sa druge strane, posebno onu koja uključuje prisiljavanje Srba da prihvataju redukciju vlastite istorije, gotovo na način na koji je to rađeno u NDH.
Istorijski procesi formiranja kolektivnih identiteta, uključujući i jezičke, ne mogu se razumjeti kroz pojedonstavljene savremene nacionalne paradigme niti kroz ideološke apstrakcije. Srednji vijek je bio vrijeme kontinuiranih i složenih transformacija, u kojem su dinastičke, vjerske i lokalne lojalnosti postajale osnova za kasnije nacionalne konstrukcije. Pokušaji projekcije modernih pojmova na taj period, bilo radi savremene nacionalne mitologizacije ili radi njihove potpune dekonstrukcije, vode ka iskrivljenom razumijevanju i istorije i sadašnjosti. Istinsko razumijevanje zahtijeva suptilnost naučnog pristupa, akademsko poštenje i odbacivanje identitetskog purizma u korist uvida u fluidnost jezičkih i kulturnih označitelja kroz vjekove.
