I riječi mogu biti bleferi. Vrzmaju se oko nas poput besposličara i daveža, a kadkad se ponašaju i kao teroristi. Ne mislim na provokativne, eksplodirajuće riječi, već na one zavodljive koje šareno svetlucaju, šišteći, pišteći, dimeći se poput sporogorećeg štapina iza kojeg slijedi kvrc. Te riječi najavljuju nešto važno čega nema ni u tragovima. Ništa ne saopštavaju. Samo nam tanje živce. Prevarne su u svojoj praznoći, iako naoko djeluju uljudno i obećavajuće.

„Narativ” je jedna od tih riječi. „Narativ” je zavladao crnogorskom javnom scenom. Naširoko se koristi i promoviše od strane politike, kulture, medija. „Narativ” nam je pristigao u vidu elegantne riječi iza koje tobože slijedi nešto krupno i mudro. Brzo je prihvaćen i raširen.
Uloga mu je da impresionira analitičnošću. Rezultat je posve obrnut. Oni koji u svom vokabularu uporno koriste „narativ” u praksi omalovažavaju i potcenjuju ono što se u istoriji ljudskog roda odvajkada nazivalo pričom.
Paradoksalno je da su upravo ljudi lišeni sposobnosti za naraciju promovisali riječ „narativ”. Uporno ponavljaju: narativ, narativ, narativ – iako nikakavu smisaonu priču nijesu kadri ispričati.
Ukoliko partijski funkcioneri, naklonjeni im intelektualci, komentatori, analitičari, kritičari prilikom javnog nastupa sebi ne priušte riječ „narativ” ispadaju iz trenda. Bez „narativa” kao da se nijesu ni pojavljivali ni izjave davali.
Riječ „narativ” se nametnula kao ekvivalent za nešto građansko, proevropsko, moderno. Jezik koji političari koriste u obraćanju javnosti i ranije je bio daleko od jednostavnog i razumljivog. Njihovi beskorisni nastupi postali su još bezvredniji od kako im se u rečniku odomaćio „narativ”.
Danas i posljednji analfabeta postaje mudrac kada, primjera radi, kaže – To je opasan, fašistički, okupatorski, asimilatorski, proruski, antievropski, podmukli, ostrašćeni, anticrnogorski, prosrpski… „narativ”.
„Narativ” se raširio i učestao do te mjere da proizvodi mučninu. Obratite pažnju. Nema dana kada vam se na desetine puta preko medija ne serviraju nešto uz „narativ”. Te taj „narativ” neće proći. Te to je prepoznatljiv „narativ”. Te takav „narativ” dolazi od strane tih ljudi i tih zemalja. Te „narativ” je ostao ratni. Te taj „narativ” razara i potkopava to i to. Te mi smo razobličili te i takve „narative”. Te mi nećemo podleći tom „narativu”. Te taj „narativ” šteti našem multikulturalnom skladu.
Besomučna upotreba i trpanje „narativa” u sve i svašta učinila je otrcanim, suvoparnim i besmislenim čak i one sadržaje koji su mogli biti vrijedni po svom osnovnom značenju.
Teško je pronaći političku izjavu u kojoj ne figuriše „narativ”. „Narativ” je kliše koji se pretvara u obrazac. Obrazac postaje birokratska besmislica ako je ne prati iole smisaon sadržaj. „Narativ” dezavuiše priče čije osnovne sadržaje nema namjeru ni da upozna. „Narativ” je postao ambalaža za besmislice. „Narativ” je najjeftinija vrsta odbrane od nužnosti da se pronikne u suštinu priče, da se priča objasni i da se priča predstavi. „Narativ” je sličan žvakaćoj gumi. Osvježava usta onima koji niti imaju, niti umiju bilo što da kažu. Oni samo žvaću i naduvavaju balone koji pucaju „narativom”. Kad god čujete da neko papagajski ponavlja riječ „narativ” znajte da taj nit zna shvatiti, nit umije ispričati priču.
„Narativ” je kovid naše političke stvarnosti. Prenosi se čulom sluha. Čim čujete da neko spominje „narativ” poklopite uši dlanovima ili stavite čepiće u njih. Upamtite imena narativaca. Iz predostrožnosti ubuduće ih ne slušajte, ne gledajte i ne čitajte.