Piše: Vojin Grubač
Tvorci scenarija u vezi spomenika u Gornjem Zaostru, koji se već mjesec dana nalaze pod udarom Đukanovićevih medija: raznih njegovih pseudoideologa, kolumnista i propagandista su demonstrirali da nisu dostojni da se uopšte zanimaju pitanjima podizanja bilo kojeg spomenika. Prosto, radi se o skupini apsolutno nesposobnih osoba, zbog kojih Crna Gora trpi medijska maltretiranje od strane raznih propagandnih razbojnika.
Naime, među onima koji su se okupili na otkrivanju spomenika u Gornjem Zaostru bilo je aplaudera i pjevača, ali nije bilo jednog jedinog koji bi pokušao parirati Đukanovićevim propagandistima bar u mjeri da se rasvijetle neke nesporne činjenice.
Vapijuća neprofesionalnost Rastodera i Stamatovića
U tom smislu, možemo navesti jedan primjer. A to je medijska eksploatacija pisma Pavla Đurišića navodno napisanog 13. februara 1943. godine u kojem se između ostalog kaže: „ Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je… Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece…“
To pismo je spomenuo istoričar Šerbo Rastoder u televizijskom duelu sa istoričarem Aleksandrom Stamatovićem u emisiji RT CG, gdje se potom dogodilo bizarno sporenje oko toga da li je pismo falsifikovano ili ne, ali uz jedan interesantan i važan detalj koji je iznio Šerbo Rastoder: da je na poslijeratnom suđenju Draža Mihailović rekao da je Đurišić u tom pismu pretjerao sa brojem žrtava?!
Elem, ako je pretjerao, osnovno pitanje za istoričare je bilo: koliko je pretjerao, odnosno koji je faktički broj žrtava bio u toj akciji? Niti jedan, niti drugi istoričar taj fakt nisu iznijeli pred javnost što znači da je jedan od njih očito lukavio (Rastoder), a drugi nije znao taj podatak (Stamatović).
Poslijeratni opštinski popisi žrtava rata nisu potvrdili ovako visoke gubitke među muslimanskim stanovništvom 1943. godine u tim srezovima. Popis žrtava je pokazao sledeće: u pljevaljskoj opštini (srezu) popisano je 1380 muslimanskih žrtava 1943.g. Za fočansku opštinu (srez) popisano ukupno 1043 civilnih muslimanskih žrtava 1943. godine. Za opštinu Čajniče ustanovljeno je 598 muslimanskih žrtava, ali tokom cijelog rata.
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Ako se sve žrtve u Čajniču smjeste u 1943. godinu, dobijamo da je od Pavla Đurišića u toj akciji postradao 3021. pripadnik muslimanskog naroda. U Đurišićevom pismu se spominje 9200 postradalih muslimana, što znači da je u tom pismu Đurišić iznio netačan podatak, nevažno da li je to pismo falsifikat ili nije falsifikat. Zato je priča o eventualnom falsifikovanju pisma bila skretanje pažnje sa istorijskih fakata.
Poznato da je Đurišić u izvještajima komandi tačno iznosio sopstvene gubitke a uvijek preuveličavao gubitke na protivničkoj strani. U slučaju ovog pisma Đurišić je gubitke na strani muslimana je uvećao tri puta. Profesionalna obaveza Rastodera i Stamatovića je bila da i taj podatak predoče javnosti, ali to nisu uradili. Takvih nedorečenosti i izokretanja istorijskih istina je u toj emisiji bilo napretek, zato im emisija nije groša vrijedjela.
Da zaključimo, emisija «Naglas» RT CG na temu «Lice i naličje spornih spomenika u Crnoj Gori», u kojoj su učestvovali Rastoder i Stamatović je pokazala kako izgleda besmisleno ideološko brčkanje u plićaku dvije neprofesionalnosti, jednostranosti i ostrašćenosti.
Ništa nisu prikazali u krupnom planu, niti su doprinijeli realnom tumačenju dalekih istorijskih procesa. U ovakvom konceptu, emisija je bila totalno promašena zahvaljujući gostima.
To je bio standardni stil da se veliki problemi sadašnjeg vremena prevedu u ideološku baruštinu i valjanje u blatu istorije. Svo to brljavljenje u emisiji RT CG je upravo donio događaj u Gornjem Zaostru i njegovi inicijatori.
Potez protiv usmjeren protiv suštine litijskog pokreta
Zato, što se tiče nesposobnih, tužnih i nesretnih inicijatora spomenika u Gornjem Zaostru, važno je reći da postoji sledeće opšte pravilo: ako se podiže spomenik nekoj istorijskoj ličnosti, tada je red da se ta ličnost brani i u većoj mjeri odbrani. Ako inicijatori ne mogu odbraniti svoju ideju, slijede žestoke medijske batine koje donose kontraefekat.
U konkretnom slučaju, dok su Đukanovićevi mediji rešetali inicijatore spomenika, spomenik i istorijsku ličnost kojoj je on posvećen: oni tu ličnost nisu branili već su ćutali. Što je najgore, oni sada trepću i ne žele uputiti izvinjenje javnosti zbog svoje nesposobnosti.
Malo je to što ih Bog nije dao za medijske bitke, oni su samim iniciranjem podizanja spomenika zadali težak udarac ideji sabornosti litijskog pokreta. Da li je ta akcija bila svjesni i planirani pokušaj uništavanja velikog nasleđa mitropolita Amfilohija, ostaje da vidimo. Igrači sa Gornjeg Zaostra su sve odigrali u korist DPS-a i propagandista Mila Đukanovića, nevažno svjesno ili nesvjesno: što i jeste konačni rezultat ove perverzne priče.
