Razgovor vodio: Miloš M. Milojević
U mesecima posle sudske smene i šestogodišnje zabrane vršenja funkcija predsednika Republike Srpske Milorada Dodika naširoko je zavladala konfuzija o tome ko bi trebalo da radi šta – da li će Dodik ostati politički činilac kao predsednik SNSD-a, ko, kao vršilac predsedničke dužnosti ima pravo da potpisuje akte Narodne Skupštine. Cela stvar zabavila bi i pedantne habzburške juriste.
Brzo je, posle presude Apelacionog suda, postalo jasno da neće biti snažnog političkog suprotstavljanja sudskim odlukama: Davor Pranjić koji je za potpredsednika RS iz redova hrvatskog naroda izabran na opštim izborima 2022. godine potpisao je Ukaz o izmjenama Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske. Nedoumica sa početka septembra kada je izabrana nova Vlada Republike Srpske: ko potpisuje ukaze kojima se potvrđuju skupštinske odluke, tako je otklonjena.
Od pretnje referendumom brzo se pristiglo do najave učešća na nametnutim vanrednim predsedničkim izborima – zakazanim za kraj novembra ove godine. Spominjana je mogućnost učešća zajedničkog kandidata ali su pojedine stranke brže bolje proklamovale da će istaći sopstvene kandidate – SNSD ja najavio da će njihov kandidat biti Siniša Karan a SDS da će kandidovati Branka Blanušu.
Na kraju, Narodna skupština Republike Srpske je na dvadeset sedmoj posebnoj sednici usvojila odluku o imenovanju Ane Trišić Babić za vršioca dužnosti predsednika Republike Srpske kao i akte o prestanku važenja više zakona – Zakona o nepokretnoj imovini, Zakon o neprimenjivanju Odluka Ustavnog suda BiH, Izbornog zakona Republike Srpske kao i Zakon o neprimenjivanju Zakona i zabrani delovanja vanustavnih institucija kao i nekoliko drugih zaključaka i akata.
O ovim temama razgovarali smo sa novinarom Željkom Svitlicom, urednikom bosanskohercegovačkog izdanja Juronjuza.
Pođimo od tačke gde se sustiču početak i kraj ove političke krize: zakonska rešenja o državnoj i entitetskoj imovini bila su povod snažnog sporenja između Kristijana Šmita i političkog vođstva Republike Srpske; usledilo je s jedne strane nametanje novih propisa a sa druge njihovo osporavanje kroz skupštinsku proceduru. Kakav je sadašnji prosek stanja? Šta se ne prihvata, šta se primenjuje a šta se još uvek odbacuje? Dokle je stigla stvar sa Šmitovim određenjem zakona o državnoj i entitetskoj imovini?
U BiH treba uvijek početi od činjenice da protiv odluka visokog predstavnika i OHR-a nema pravnog lijeka i da se Ustavni sud BiH proglasio nenadležnim da ih poništava ili odlučuje o njima jer je visoki predstavnik subjekt međunarodnog prava.
U takvoj situaciji sadašnji presjek stanja je ovakav: sve činjenice proizišle iz Šmitovog nametnutog zakona kojim se zabranjuje nepoštovanje njegovih odluka su na snazi ili se sprovode, bar dok ne čujemo šta o tome misli Evropski sud za ljudska prava. Prije toga Ustavni sud BiH bi trebalo, kako se očekuje, da odbije apelaciju Dodikove odbrane.
Vlast u Republici Srpskoj je nakon što su Šmit i Ustavni sud prije tri godine osporili jedan Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti radila na izradi nešto drugačijeg, popustljivijeg Prijedloga zakona, koji se, nakon što je vraćen na doradu, više nikad nije našao pred poslanicima i tada je to viđeno kao povlačenje i odustajanje od novog prsta u oko.
Posljednjim odlukama NSRS povučen je taj osporeni zakon
Napominjem da je neposredni povod za cijeli proces protiv Dodika i v.d. direktora Službenog glasnika RS bilo donošenje, a zatim potpisivanje Ukaza o stupanju na snagu Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, koji je takođe sada ukinut, ali se nije ni primjenjivao. Struktura sudstva u BiH je takva da je sudovima nadređeno tijelo VSTS, a ne vlast u Banjaluci ili Sarajevu. Oko uticaja u VSTS bore se svi u skladu sa snagom i mogućnostima, pa i strani faktor koji ima ogroman uticaj na sudove.
OHR je 2005. nametnuo da se pitanje državne imovine ne smije rješavati sve dok zakon o tome ne usvoji Parlamentarna skupština BiH.
Šmit je ove nedjelje u pismu koje će biti proslijeđeno SB UN dao mišljenje da bi trebalo ublažiti zabranu raspolaganja državnom imovinom čime bi se osiguralo da vlasti koje se pridržavaju vladavine prava ne budu kažnjene i spriječene u pokretanju razvojnih projekata.
Na šta se to zapravo odnosi?
Ovde se pre svega misli na Federaciju BiH. Dragan Čović (HDZ) takođe je spomenuo da bi ovaj problem trebalo da se riješi što sluti na neku odluku koja će djelimično regulisati pitanje i dopustiti entitetima i opštinama da koriste državnu imovinu za infrastrukturne projekte, kao što je već djelimično i koriste.
Zanimljivo je da distrikt Brčko usvojio zakon koji kaže: Javna imovina na području Brčko distrikta je vlasništvo Brčko distrikta BiH. Istovremeno, ovo se smatra problematičnim kada su u pitanju entiteti.
Posle avgustovske presude Miloradu Dodiku usledile su nedoumice u vezi sa vršiocem ovlašćenja: Dodik nije mogao preneti ovlasti potpredsedniku Davoru Pranjiću jer mu je mandat prekinut, a ovaj je opet potpisivao ukaze o potvrđivanju skupštinskih akata. Kako se izašlo iz ovog ćorsokaka?
Dodik je više puta rekao da neće da potpisuje ništa da ga Sud BiH ne bi opet teretio. Dakle on je formalno priznao sud i prije povlačenja zakona, to je bila samo formalnost. To da li je mogao prenijeti ovlasti, sada već postaje manje bitno jer je glavna poruka bila to da se on povlači u pozadinu što se tretira kao ustupak i pobjeda institucija i OHR-a. Postoji ta igra brojki i datuma, kad je potpisao, kad je pravosnažno osuđen, kad mu je oduzet mandat, ali mislim da niko nije pokušao da ospori to apelacijom i mimo izjava u medijima.
Da li je imenovanjem Ane Trišić Babić za vršioca dužnosti predsednika konačno razrešeno ovo pitanje do vanrednih predsedničkih izbora?
Više kritičara je napomenulo da je imenovanje Ane Trišić Babić takođe neustavno. Međutim, s obzirom da je taj potez pozdravljen od strane OHR, Stejt departmenta, Brisela pa i Moskve, velike su mogućnosti da on neće biti doveden u pitanje – kao što rekosmo na početku, u BiH vlada iskrivljeno pravo koje se krivi u pravcu trenutnih događaja i političkih dogovora. Dodik je više puta nakon toga iznio mišljenje da je on ustavni predsjednik (po Ustavu RS), a da je imenovanje v.d. bilo rješenje kako on ne bi potpisivao ništa i ne bi doveo sebe na radar Suda BiH.
To dovodu u nezgodnu, raspolućenu, situaciju medije naklonjene vlasti koji ga sada potpisuju kao predsjednika Dodika, ali ne naznačuju čime predsjedava.
Trišić Babić je dugo godina savetnica Milorada Dodika i učestvuje u radu BiH tela zaduženog za saradnju sa NATO. Spomen NATO uvek pobuđuje posebnu pozornost: da li je u ovom slučaju važno i na to obratiti pažnju ili je posredi sitan biografski detalj u decenijskoj političkoj karijeri?
Rekao bih da to nije sitan biografski detalj. Kod onih koji prate prilike o političku karijeru Dodika, poznato je da je Ana Trišić Babić uz njega kao savjetnik za veze sa atlantskim strukturama. Dakle, kao neka nit i otvorena vrata koju je držao na toj strani. Kritičarima je – a kako ne bi bilo – bio zicer da napomenu da je ona radila na projektima Ju-es-ejda i pri OHR-u, jer su sam Dodik i rukovodstvo SNSD-a prije nekoliko mjeseci govorili najgore stvari o ovoj američkoj fondaciji.
Međutim, sada je parola da to nije ista Amerika – objašnjenje za sve poteze je potreba da se udovolji i približi politici Vašingtona, koja je, ugrubo, kao što se iščitava i iz poruka: poštovanje odluka sudova, neupitnost BiH, mir, i sugestija da o svemu ostalom treba da se dogovore domaći politički faktori.
U javnom prostoru obitava istovremeno nekoliko nesaglasnih poruka: neki delatnici i dalje govore o Dodiku kao predsedniku, on sam za sebe govori da predstavlja srpski narod dok Nebojša Vukanović, oštri opozicioni kritičar Dodika i njegove partije kaže da je Dodik obmanjivao javnost tvrdnjama da se odluke ne priznaju a onda se na nejasni način stvar pomicala ka njegovom konačnom odstupanju. Stiče li se utisak da je Dodik konačno prihvatio svoje privremeno odstupanje?
Dodik je prihvatio odstupanje. Ko želi pažljivo da sluša mogao je to da čuje iz njegovih riječi nakon drugostepene presude 1. avgusta na pres konferenciji u Banjaluci: „Nije mi zabranjeno da ostanem predsjednik partije…Nakon šest godina, kada se vratim na izbore, onda ću donijeti jednu drugu platformu, ako se odlučimo za tako nešto, ali se nadam da do tada neće biti BiH, barem neće biti suda i tužilaštva.“
Više puta je rekao „ne moram ja da se bavim politikom“, ili „htio sam da odustanem“, ali „narod neće“. On je u ovom trenutku i dalje glavna politička ličnost kada je u pitanju medijski tretman u oba entiteta što pokazuje da ni javnost „nije spremna“ da se suoči sa nedostatkom onog prostora koji je Dodik zauzimao proizvodeći svakodnevno politiku niti da mediji odustanu od slike koju su o njemu stvorili i bavljenja njom.
Od čega se sve odustalo: referendum o poverenju, zakoni kojima se osporavaju odluke Kristijana Šmita?
Za sada vlast tvrdi da će referendum biti održan, što ovog trenutka ne izgleda kao izvjesno, bar ove godine. Odustalo se od Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti. Zatim od Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, čije je potpisivanje Dodika „odvelo na Sud“, ali koji u praksi nije bio primjenjivan.
Poništen je Izborni zakon Republike Srpske i Zakon o neprimjenjivanju zakona i zabrani djelovanja vanustavnih institucija BiH, kojim je praktično bilo zabranjeno djelovanje Suda BiH, Tužilaštva BiH i SIPA-e na teritoriji RS, ali je takođe u praksi zakon bio nedjelotvoran. Poništeni su i Zakon o dopuni Krivičnog zakonika Republike Srpske u koji je bila ugrađena kazna za sve one koji ne poštuju odluke organa RS što takođe nije bio primjenjivano, i Zakon o visokom sudskom i tužilačkom savjetu RS.
Pored zakona, van snage su stavljeni i svi raniji zaključci NSRS koji su se odnosili na Informaciju o urušavanju pravnog poretka u BiH kršenjem Dejtonskog mirovnog sporazuma i nepoštovanje odluka visokog predstavnika.
Mnogi od ovih zakona doneseni su kao podizanje uloga za stolom u igri sa Sarajevom i stranim faktorom u BiH i zbog kasnijeg povlačenja karata sa stola kada se utvrdilo dokle se može ići i šta se može dobiti.
Dobilo se to da je SNSD i dalje dio strukture, sistema i sagovornik za sva pitanja u BiH.
Mogu li se naslućivati obrisi političke pogodbe: primirivanje zarad ukidanja američkih sankcija? O ovome se, kao i o ulozi stranog činioca u BiH i RS poslovima naširoko spekuliše, posebno na društvenim mrežama. SAD, Rusija, EU. Da li bi u nekoj hipotetičkoj velikoj pogodbi Dodikovo povlačenje moglo biti zalog ne samo ukidanju ili ublažavanju sankcija već i možda smene visokog predstavnika pa i većih političkih promena u BiH?
Iako to nije tako rečeno, iz svih poruka funkcionera SNSD-a može se iščitati da je riječ o dogovoru, pogodbi ili popuštanju. Direktna poruka iz Stejt departmenta to potvrđuje. Međutim, pitanje je šta ko dobija u toj pogodbi i da li išta dobija Republika Srpska?
Ključne prijetnje poput OHR-a, neizvjesnosti rješenja o državnoj imovini i strane sudije u Ustavnom sudu BiH u perspektivi su i dalje tu.
O ukidanju sankcija uveliko se priča i postoji velika šansa da će se to i dogoditi.
Špekulisalo se da će nakon Šmita na mjesto visokog predstavnika biti imenovan neko sa manje ovlaštenja itd. Sam Šmit je u nedavnom intervjuu Tajmsu, odgovarajući na pitanja o kraju mandata, rekao da je skeptičan, ali da „misli da je vrijeme da se pronađe izlaz“.
Možda to bude moguće nakon većeg dogovora uticajnih sila iz SB UN. Na sjednici u novembru u Savjetu bezbjednosti biće produžen mandat misiji Eufor Altea što pokazuje – kao i poruke prilikom posljednjih odluka NSRS – da negdje između Rusije i SAD postoji konsenzus o potrebi da se zadrži stabilnost i status kvo u BiH. Bar ovakve kakvu vidimo sad.
Nesumnjivi su pokušaji vođstva RS da privuče naklonost nove američke vlade, brojnim simboličkim gestovima. Nedavno je Njujork tajms pisao o pokušajima da se preko Rudija Đulijanija, nekadašnjeg njujorškog gradonačelnika i bliskog saradnika Donalda Trampa, uspostavi povoljan odnos sa američkom vladom. Pre nešto više od mesec dana u Banja Luci je izražavana počast ubijenom američkom političkom komentatoru i polemičaru Čarliju Kirku. U medijima se naglašavaju veze sa izraelskim i mađarskom vođstvom, i posebno Benjaminom Netanjahuom. Smemo li se usuditi da procenimo koliko je supstance u ovim spoljnopolitičkim inicijativa?
Urađeno je sve što može da se uradi da se privuče američka pažnja – ličilo je to pomalo na pokušaj jednog partnera da privuče svu pažnju onog drugog koji ga zanemaruje. A u „ljubavi“ nema sramote.
Vlast u RS je na načine koji su joj bili dostupni i poznati lobirala da dopre do američke administracije. Angažovani su Rudi Đulijani i Rod Blagojević. Simbolični gestovi poput stavljanja MAGA kačketa, slavlja Trampove pobjede, paljenja svijeća Kirku bili su prenaglašeni do groteske.
To je očigledno dovelo ili će dovesti do nekih rezultata koji se bar tiču Dodika i SNSD-a, ali zauzvrat se pristalo na sve ono o čemu smo naprijed govorili. Jednako otvoreno vlast u Banjaluci trudila se da pokaže naklonost Izraelu, takođe ponekad pretjerujući u tome na svaki mogući način. Dodikov manir je da prepoznaje ko je moćniji i uticajniji i da pokušava da se privuče toj strani – zaboravljeno je da se slao pismo i čestitku predsjedniku Azerbejdžana nakon ofanzive i protjerivanja Jermena u Nagorno Karabahu.
Nema sumnje da se u Banjaluci računalo na brži i agilniji stav nove vlasti u SAD nakon Trampove pobjede i da se htio iskoristiti protekli period da se njihova pažnja privuče. Mislim da su očekivali više, ali su se prilagodili.
Koliko su u sadašnjim međunarodnim prilikama relevantni odnosi RS sa Ruskom Federacijom? Da li sankcioni režim može nepovoljno da se odrazi i na privredne prilike u BiH?
Odnosi Srpske sa Rusijom kao i ruski uticaj u BiH uvijek su prenagalašeni i teško ih je pravilno procijeniti. Dodik (kao i Vučić uostalom) šta god da uradi u svim zapadnim medijima biće „proruski“, pa i sada nakon što se povinovao situaciji koji je kreirao Kristijan Šmit. To je slika koju nije sam stvorio, ali jeste se trudio da je održi. Ilustrativno, u Banjaluci je pompezno 2024. otvoren ruski konzulat, a nakon toga ta zgrada izgleda napuštena.
Diplomatski, predsjednik Republike Srpske ima jednu lagodniju poziciju da bira sastanke i putovanja, mimo administrativnog aparata Bosne i Hercegovine.
U međunarodnim odnosima vlast u Banjaluci odabrala je još 2022. godine prilikom dogovora o raspodjeli pozicija u Savjetu ministara BiH, da se diplomatijom bavi direktno, neformalnim i formalnim kanalima. SNSD-u je tada bilo pripalo da imenuje ministra inostranih poslova BiH, ali različitim dogovorima i popuštanjima – Dodik je inače znao biti dosta popustljiv kada se formira vlast na nivou BiH – ministar je postao Elmedin Konaković. Ugrubo Milorad Dodik se diplomatijom bavio drugujući sa Viktorom Orbanom i putujući u Rusiju, a Željka Cvijanović kao član Predsjedništva predstavljala je Srpsku u međunarodnim tijelima i zvaničnoj bosanskohercegovačkoj diplomatiji.
Vlast u RS se dovijala različitim metodama da izdrži ekonomski pritisak, a bilo je priznanja da je bilo pomoći iz Mađarske. Međutim u pitanju je jedna mala ekonomija i privreda koja je bar po ključnim statisčkim pokazateljima nastavila po inerciji da funkcioniše. Banke su se prilagođavale sankcijama, ali nastavile pažljivo da rade sa stanovništvom i privredom i profitiraju. Najveći problem u Srpskoj trenutno jeste poljuljana situacija u Elektroprivredi koja je socijalni osigurač sa niskim cijenama struje, opterećena isplatom odštete Slovencima i nedostatkom kvalitetnog uglja za termoelektrane jer je Vlada, između ostalog davala prava na koncesije kompanijama od kojih sad mora da ih otkupljuje.
Vlasti ne fali novca npr. da otplaćuje dugove Olimpijskog centra Jahorina i kupuje hotele koje je prethodno prodala.
CIK BiH je potvrdio prijave pet kandidata političkih stranaka i još dva nezavisna kandidata za predstojeće vanredne predsedničke izbore – da li neko uopšte bojkotuje ove izbore ili su se svi relevantni politički činioci saglasili da ih normalizuju?
Ne bojkotuje ih niko. Draško Stanivuković pokušao je da izvede pametan manevar i predstavi se kao neko ko će jedini bojkotovati „Šmitove“ izbore, čime bi stekao politički kapital za 2026. godinu. Međutim, nakon posljednjih odluka i poteza NSRS i SNSD-a atmosfera se promijenila i ta taktika ne izgleda djelotvoreno te će PDP vjerovatno podržati kandidata SDS-a kao zalog za zajednički front naredne godine, novog političkog pokreta okupljenog oko PDP-a.
Bilo kako bilo, predsednik će iznova biti biran iduće, 2026. godine. Da li će se neki od sadašnjih kandidata – možda i eventualni pobednik – takmičiti i naredne godine?
Teško je procijeniti. Ako pobijedi Siniša Karan (SNSD) postoji šansa da bude kandidat i 2026. ali to će sigurno da se procijeni sljedeće godine u zavisnosti kako se budu razvijale stvari. Izbori prvo treba da se održe. Postoji mala neizvjesnost oko toga jer je već uložena jedna žalba u procesu javne nabavke materijala. Žalbe često odgode procese na neodređeno vrijeme, a ako uđemo u 2026. izbora ne može ni biti jer je to godina u kojoj su Opšti i (predsjednički) izbori.
Kako se opozicione stranke snalaze u ovim previranjima?
Opozicija je odavno zapala u jednu maniju kritike i reakcija na ono što radi vlast, gdje izgleda da je vlast uvijek korak ispred. Oni djeluju u balonu u kojem je Dodik kriv za sve i teško iz tog balona izlaze čak i sada kada on više nije predsjednik. Uvijek su korak iza ili su njihove inicijative jalove i teško pronalaze adekvatan momenat da ostvare plodotvoran uticaj u javnosti, te im teme kreiraju opozicioni mediji. Glavni događaj proteklih dana je formiranje Pokreta Sigurna Srpska, čiji je predsjednik Draško Stanivuković, a u kojem je i bivši gradonačelnik Banjaluke i nekada visoki funkcioner SNSD-a Igor Radojičić. Međutim, između stranaka i političara opozicije još vlada prilična nesloga i često padaju teške riječi i optužbe.
I na kraju, iako pažnju najviše privlače događaji u RS, ponekad je važno baciti pogled preko poslovične tarabe; u Federaciji BiH dugo se spore bošnjački i hrvatski politički činioci oko vernog predstavljanja hrvatskog naroda u Predsedništvu BiH, odnosno oko izbornih zakona. Da li će i ovde Kristijan Šmit – ili eventualno njegov naslednik – prelomiti stvari?
Šmit je već pomogao Hrvatima: intervencijama tokom i poslije prošlih izbora kako bi obezbjedio njihovo učešće u vlasti u Federaciji. HDZ i dalje neprestano insistira na izmjenama izbornog zakona kojima bi se obezbjedilo da Hrvati biraju člana Predsjedništva, ali kod bošnjačkog dijela političkog spektra je jeres razgovarati o tome.
BiH je u novoj fazi, i svi će pokušati da naprave nove pozicije za ovo vrijeme te će politička realnost biti više prihvaćena, prije svega u Sarajevu. RS nije riješila nijedan ključni problem osim što više nije u nemilosti američkih ambasadora i Vašingtona. Dugoročno, čeka se dogovor na nekom većem nivou i moguće približavanje, u nekom aranžmanu, Evropskoj uniji.
