Pišu: Vesna Dević/Lana Ostojić
U sali parohijskog doma Crkve Svetog Đorđa pod Goricom, sinoć, 21. oktobra, održana je dijaloška tribina i promocija knjige „Eparhija zahumsko-hercegovačka u vrijeme Svetog Vasilija Ostroškog“, o kojoj su govorili: autor mr teologije Velibor Šipovac, sveštenik Mirčeta Šljivančanin, starješina Crkve Svetog Đorđa i mr komparativne književnosti Aleksije Grgur. Moderator večeri bio je sveštenik Gojko Perović.
Velibor Šipovac, autor knjige koja je nastala kao plod naučno-istraživačkog rada na master studiju Bogoslovskog fakulteta u Foči, a objavljena u izdanju Vidoslova – izdavačke djelatnosti Eparhije ZHiP i Arhiva Srpske pravoslavne crkve, sa blagoslovom Mitropolita zahumsko-hercegovačkog g. Dimitrija, kazao je da knjiga govori o 17. vijeku, o ovozemaljskom životu Svetog Vasilija Ostroškog i vremenu i prostoru današnjih teritorija Crne Gore i Hercegovine.
„Tema je kompleksna, pisano je dosta, naročito o Svetom Vasiliju Ostroškom, ali ja sam na neki način htio da sačinim poseban, integralan prikaz o Svetom Vasiliju i Eparhiji ZHP iz tog vremena, a kao izazov za današnje vrijeme i sve ono što je probudilo na neki način i nastajanje same ove knjige. Koristio sam dosta literature, izvora, preko 250, i nadam se da sam uradio nešto što je, kao dio tog sabornog projekta, na korist ne samo Eparhije zahumsko-hercegovačke, nego i na korist naše svete Pravoslavne crkve. Knjiga je sastavljena iz četiri djela. Prvi dio je opšti prikaz obnovoljene Pećke patrijaršije, jer samo tako smo mogli da, na neki način, dođemo do suštine, do prikaza Hercegovačke ili Zahumske eparhije, zavisno kako se u kom periodu zvala. Nekada je bila integralna, a nekada je bila podjeljena na dva djela – istočnu i zapadnu. Tako da, bez obzira na njen teritorijalni opseg, ona je bila najvažnija eparhija u obnovljenoj Pećkoj patrijaršiji“, kazao je g. Velibor Šipovac.
U nastavku je govorio o životu Svetog Vasilija, napominjući da je vrijeme u kom je živio Stojan Jovanović sa porodicom, a kasnije jeromonah i arhijerej Vasilije, bilo turbulentno i teško, pod udarima turske vlasti, rimokatoličke propagande, poturica, ali i onih koji su imali lične interese. Rimokatolička propaganda je koristila falsifikate kako bi narušila ugled pravoslavnih i njihovih crkvenih velikodostojnika, a među njima i Svetog Vasilija.
„Fokus knjige je na unijatskom djelovanju, na pokušajima, na konstrukcijama rimokatoličke propagande o prihvatanju unije od strane Svetog Vasilija Ostroškog, a djelatnost kongregacije za propagandu vjere, koja je u to vrijeme vladala ovim područjem, bila je prozelitizam, falsifikovanje, proturanje lažnih informacija, izvještaja itd. Da napomenem da su za područje Crne Gore ti centri bili Bar i Kotor, dok su iz Dubrovnika djelovali za Hercegovinu. Među pravoslavnim i rimokatoličkim stanovništvom uglavnom je vladala međusobna tolerancija. što nije odgovaralo ovim agentima, pa su zato propagandom djelovali prvo na crkvene velikodostojnike, jer to je bio jedan od načina kako da dođu do vjernika, do naroda“, istakao je Šipovac, naglasivši da su u tom teškom i turbulentnom vremenu rimokatolički misionari pisali razna pisma koja su kasnije konstruisana da su u stvari pravoslavni priznali papu za poglavara i pristupili Rimokatoličkoj crkvi.
Otac Mirčeta Šljivančanin je istakao da ova knjiga ima veliku vrijednost jer iako je riječ o najpoštovanijem svetitelju u našem narodu, poslije Svetog Save, ali i širom pravoslavlja, čije žitije i zemaljsko i nebesko traje 350 godina, o njemu nemamo mnogo napisanih verodostojnih knjiga. Posebno je izrazio radost što se ona promoviše u sjeni staroga hrama pod Goricom, te da je moguće da je u njega dolazio Sveti otac naš Vasilije Ostroški.
„Freske u hramu su upravo iz perioda o kojem govori ova knjiga – periodu obnove Pećke patrijaršije kada je duhovnost i kultura srpskog naroda, Srpske crkve, iako u teškim uslovima, napredovala zahvaljujući velikim jerarsima, naravno patrijarsima srpskim, među kojima naročito mjesto u tom pogledu ima Sveti patrijarh Pajsije Janjevac koji je i hirotonisao Svetog Vasilija za episkopa hercegovačkog. Tako da je, još jednom da kažem, lijepo da ovu vrijednu knjigu večeras ovdje promovišemo“, kazao je prota.
Po njegovim riječima ličnost Svetog Vasilija je jedna od najznačajnijih, a vrijeme u kojemu je on rođen, u kojemu je pastirstvovao, jedno je od najtežih za naš narod.
„I to nam ova knjiga lijepo govori. Ali kad je jedan čovjek uspio da u takvom vremenu postane toliko poznat, toliko poštovan, govori upravo o kakvoj se ličnosti radi – da je Bog njega dao našem narodu da nastavi djelo Svetog Save. Pošto su mošti Svetog Save spaljene upravo iz razloga da se ne bi duh našeg naroda budio i podsticao ljude na oslobođenje od otomanskog iga, došao je Sveti Vasilije, rodio se u Hercegovini, postao mitropolit koji je svojom ličnošću i svojim djelom čuvao pravoslavnu vjeru. I to je najveće svjedočanstvo da ova pisma, o kojima govori ova knjiga, nisu istinita zato što je Sveti Vasilije upravo svjedok pravoslavne vjere. I ako imamo nekog opipljivog svjedoka istine pravoslavne vjere, života po pravoslavnoj vjeri, onda je to ličnost Svetoga Vasilija Ostroškoga“, kazao je između ostalog o. Mirčeta Šljivančanin.
Dijaloška tribina: Promocija knjige Dejana Ž. Dašića „Napuštanje vjekovnih ognjišta“
Aleksije Grgur je istakao da je knjiga „Eparhija zahumsko-hercegovačka u vrijeme Svetog Vasilija Ostroškog“ rezultat rudarskog posla kome je Velibor Šipovac posvetio jedan dio svog života, navodeći da je procvat Trebinja poslije rata 90-ih godina, u prvom redu rezultat događaja iz 1996. godine kada je Sveti Vasilije pohodio Hercegovinu – Trebinje, rodne Mrkonjiće, grob svoje majke Ane – gdje se dogodio jedan duhovni preobražaj naroda koji je bio izmučen ratom i svim drugim katastrofama koje su se dešavale.
„I onda je, moram da kažem, u saglasju Episkopa Atanasija i Mitropolita Amfilohija, sa blagoslovom Patrijarha Pavla, povučen taj potez koji je zapravo vaskrsao Hercegovinu. Sveti Vasilije u Hercegovini je neko ko se doživljava kao jedan od ukućana, dakle ne samo zaštitnik nego, što se kaže, najbliži rod“, kazao je Grgur.
Podsjetivši na odnos Otomanske imperije prema našim svetinjama, na spaljivanje moštiju Svetog Save, a takvih pokušaja bilo je i prema Ostrogu, g. Aleksije Grgur je ukazao na iskreno poštovanje kulta Svetog Vasilija Ostroškog koje je veliki broj muslimanskih porodica imao u istočnoj Hercegovini, da su bar jednom godišnje odlazili saborno da se poklone njegovim moštima. Po njegovom mišljenju to je uporedivo, kada je Hercegovina u pitanju, jedino sa poštovanjem koji oni imaju prema danu Svetog Prokopija.
Osvrnuvši se i na hiperprodukciju naslova koja se bavi i ovakvom tematikom u poslednje vrijeme, posebno je istakao da je knjiga „Eparhija zahumsko-hercegovačka u vrijeme Svetog Vasilija Ostroškog“ naučni odgovor na ovu temu.
„Ona je naučno potkovana činjenicama, ozbiljnim radom. Velibor je neko ko poznaje i predanja, ali ko je i te kako utrošio svog vremena da prođe raznorazne arhive, jer jednostavno osvetljavanje ličnosti Svetog Vasilija jeste možda ključno uz predanje o Svetom Savi. Znači jedan je, što kaže jedan naš episkop, ustanovio Eparhiju zahumsko-hercegovačku, a drugi je utvrdio u tom periodu koji je bio zaista krucijalan za opstanak pravoslavnih na razmeđi, to je neko dobro rekao, između polumjeseca i lava. Sveti Vasilije je između Mletačke republike i Otomanskog carstva odigrao tu istorijsku ulogu koja je nevjerovatna i koja je spasila hrišćanski, pravoslavni nukleus tog stanovništva istočne Hercegovine, tako da je ova knjiga u prvom redu otadžbini, rodu na korist, da možemo da sagledamo jednu konkretnu temu koja je vezana za ličnost Svetog Vasilija, za njegovo vrijeme. Ona je važna potka za naš utemeljen, argumentovan odgovor zasnovan na činjenicama o životu i o dobu Svetog Vasilija Ostroškog“, kazao je Aleksije Grgur.
