Državnik iz Laktaša, kako ga nazivaju pristalice, prije suda, bio je žrtva sopstvene propagande. Nacionalni interesi od njega sad zahtijevaju da omogući formiranje nove stabilne vlasti u Republici Srpskoj.
Piše: Redakcija
Posljednja bosanska sudanija (izraz Petra Kočića) završila se kao i prva – po diktatu Glavate evropske vlade. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, praktično je svrgnut zbog nepoštovanja odluka g. Šmita i ostale gospode koju taj Bavarac zaspupa na Miljacki. Nije, Dodiku, uzeta ni kao olakšavajuća okolnost što je te odluke zaista teško poštovati čak iako ste najumjereniji Srbin iz Republike Srpske.
(Začuđujuće jeste bilo da je Dodik i de facto i de jure legitimisao i Šmita i njegov pravni voluntarizam samim činom pojavljivanja na sudu, još od početka ovog procesnog vodvilja.)
Daleko od toga da je državnik iz Laktaša, kako ga nazivaju pristalice, posljednjih godina bio umjeren. Prepjevao je ljubić Mitra Mirića u političku platformu, svjetlosnim godinama se udaljio od onog, SDS-u opozicionog u ratnim vremenima, poslanika socijaldemokrate. I činilo se da je „jači od sudbine“. Glavata gospoda je sa čuđenjem gledala kako, bar verbalno, ruši njihov „bosanski poredak“. Kada je krenuo da tu politiku, vraćanja dejtonskih nadležnosti Srpskoj, pravno sankcioniše, kazna je ubrzo uslijedila.
I neki političar manje iskusan od Dodika, očekivao bi takav ishod. Zato se on obezbjeđivao jačanjem veza sa Izraelom, Mađarskom, Rusijom, dijelom hrvatske elite, pažljivo je pazio da ne povrijedi prvenstvo „predsjednika svih Srba“… Najzad, učinilo mu se da bi Trampovi Amerikanci mogli biti nešto sasvim drugo…
Perfidna odluka da se svilen gajtan zamijeni „poštovanjem vladavine prava“ ostavila je osuđeniku manje manevarskog prostora nego neki katul-ferman.
Ipak, Milorad Dodik bi tek sada mogao da se uzdigne kao prvorazredni politički faktor time što bi maksimalno pomogao da se formira nova, stabilna vlast u Republici Srpskoj. Ruku na srce, niko bolje od njega ne zna kakav je ko na tamošnjoj političkoj pozornici. Time bi svakako stekao zasluge pred narodnom istorijom, na neki način koji nije pravno ponižavajući, poništio bi ovo sudsko svrgavanje, i – najvažnije – omogućio da zemlja funkcioniše, nadajmo se, i bolje nego pod njim.
