Piše: Oliver Janković
Poslije neuspjele operacije EURO 2024 u kojoj je srpska fudbalska ekspedicija većim delom takmičenja izgledala pogubljeno na zelenoj travi, slijedi novi izlazak na livadu. I to onaj Novakov. Mimo ljekarskih prognoza i navijačkih očekivanja, Đoković nije čekao Olimpijske igre, nego je operisano koljeno odlučio da provjeri na Vimbldonu. Na našu radost, i na blagu strepnju: da nešto ne zašteka u Londonu pred najvažniji događaj u Parizu. Ali, nekako sve ukazuje na to da je najbolji srpski sportista dobro posložio kockice i da mu treba ta trava prije olimpijske šljake, a da je rizik od nove povrede sveden na minimum.
Novak Đoković se, po mojoj skromnoj procjeni, već našmrkao adrenalina u Minhenu, gdje je došao da podrži „orlove“ pred odlučujući meč sa Dancima, i gdje je vidio sve mane srpskog fudbala na jednom mjestu. Ubijeđen sam da ga je loše izdanje naših fudbalera dodatno motivisalo da svima (i njima i nama) pokaže ko je „tata“, i kako se bori za svoj narod. I – što je najvažnije, da pred početak Olimpijskih igara, srpski probirljivi i napaljeni publikum, od fudbalskih poraza izliječi i rehabilituje novom serijom teniskih pobjeda.
Na nivou kolektivne psihologije, važno je i to da će Novak Đoković po londonskoj travi tražiti put do 25. GS trofeja u istim danima kada se po njemačkoj travi budu vodile završne borbe za prvaka EURO 2024. Kako smo svi mi, Piksijevu četu vidjeli barem u četvrtfinalu (laže onaj navijač Srbije koji kaže da se tome nije nadao), lijepo će nam doći da „barem u četvrtfinu“ Vimbldona vidimo Novaka Đoković. A tek njemu…. Ne pitajte!
