Piše: Želidrag Nikčević
Prije tačno 121 godine rođen je Nikolaj Ostrovski, autor velikog romana „Kako se kalio čelik“. Neke citate ljudi mojih godina možda i pamte („Život je čovjeku dat samo jednom, i on ga mora živjeti tako da mu ne bude bolno zbog besciljno proživljenih godina“), ali sadržaj knjige skoro svi su „srećno“ zaboravili.
Tačnije rečeno, naša pozapadnjačena kulturna i ostala politika potrudila se da srpskog čitaoca prigodno „estetizuje“, da mu u glavu utuvi sve moguće i nemoguće divote „modernizma“, pa onda sve moguće i nemoguće perverzije „postmodernizma“, a tamo neka sovjetska književnost – pa koga to još, pobogu, može da zanima? Šta tu uopšte ima da se pročita, čemu da se nauči?
Pa ako vam je već komplikovana Bulgakovljeva „Bela garda“, a tamo je sve rečeno, da se bar na trenutak prisjetimo Ostrovskog – biće jasnije kako je i zašto nastala ova današnja okoloukrajinska geopolitička kaša, kad se više ne razlikuje dobro od zla, ni uzrok od posledice. Kad većina mudrih analitičara nije u stanju da prepozna ni one elementarne, najočitije i najzlokobnije istorijske analogije.
Glavni lik romana, Pavle Korčagin (rodom iz ukrajinskog gradića Šepetovke), početkom 20. vijeka, u sastavu Velike ruske Crvene armije, bori se protiv petljurovaca (čitaj: ukrajinskih nacista) – „zadušivšimi kraй žovtoblakitnikami“.
Kad Petljura lično obilazi Šepetovku, koju su crveni privremeno napustili („na glavi mu je zaštitna `kerenka`, na njoj kokarda sa emajliranim trozupcem“), njegovi ljudi koji su ušli prije njega „donose i podižu zastavu: žutu sa plavom“ (kojoj mobilisani moraju da se zakunu na vjernost), orkestar svira „Щe ne vmerla Ukraina“, a vojnici urlaju „Slava! Slava!“.
Petljurovci sprovode pogrome, tuku i ubijaju muškarce i siluju žene (kasnije će njihov posao nastaviti poljski nacionalisti, oni su silovali i ubili djevojku Pavla Korčagina).
Osim toga, u sukobu aktivno učestvuju inostrani okupatori (uporedite sa današnjim stranim plaćenicima koji se bore za ukrajinske oružane snage).
Sve, ali baš sve se tragično rimuje sa današnjim ukrajinskim okolnostima.
I još da napomenem: „Kako se kalio čelik“ je autobiografski roman; ne sadrži ništa iz prsta isisano, ništa agitpropovsko. Oni koji se potrude da ga pročitaju neće imati ni jedno jedino pitanje o tome zašto, u koju svrhu ili da li je fer što ruski mladići danas idu u zavičaj Nikolaja Ostrovskog, s oružjem u rukama.
Nikolaj Ostrovski (i njegov Pavka Korčagin) uradili su potpuno istu stvar.
Izvor: Iskra
