Živimo u vremenima koja samim tim što još uvijek plivaju u suvišcima, prizivaju nevolju, i to producenti nove realnosti znaju. Zavrću se, malo po malo, ekonomski ventili na Kolektivnom zapadu, po formuli da se bogati obuku još, a siromašni dodatno svuku
*
Ponekad, kad sam na dječjim rođendanima, opažam i to da se djeca rođena u sveobilju ne umiju radovati poklonima spram kojih bi njihovi roditelji vrištali od sreće da su onda mogli da ih imaju. Danas su svi, i roditelji i djeca, kao u pjesmi, digitalni, električni.
Razgledajući fotografije koje sam sa kolegama piscima napravio oktobra 2024. na 67. Beogradskom sajmu knjiga, opazio sam da nosim onaj isti sako što sam ga na ramenima imao i prošle godine, i one prije, i u nastupima na mnogim potkastima, i na gostovanjima u mnogim TV-studijima, a što svak može da provjeri ako samo ukuca Nikola Malović. U tom sakou se nalazim čak i na Pečatovoj profilnoj fotografiji, čiji je autor bio tada Lagunin fotograf Matija Krstić.
Publicista Slavo Stojković (Boka, Luštica, 1939 – Beograd, 2021), svojevremeno glavni i odgovorni urednik „Politike“, napisao je u svom životnom djelu „Mediteranska zagonetka – Boka i Bokelji“ (2008), kako se „može naći podatak da su haljine, pogotovo starih Bokeljki, tako trajne i jake da su nasleđivane sa pramajki na praunuke“.
Dok sam predavao srpski jezik i književnost u drevnoj kotorskoj Pomorskoj akademiji, učenici su bezuspješno pokušavali da mi daju nadimak koji bi se odnosio na neobičnost, jer sam svih godina, svakog dana, i zimi i ljeti, dolazio u školu u istim cipelama, Dr Martens, popularnim martinkama. Od momenta kada sam ih obuo prošlo je 25 godina, ali isti par cipela nosim i dalje, uvijek kada, ne samo ljeti, nego i s jeseni, i zimi, i s proljeća, odem na plažu da bih plivao u moru. Preko 30 godina kupam se na istom žalu blizu moreuza Verige, a kako plaža nema ležaljke i suncobrane, nisam opazio da me neko fotografiše kao frika koji u dubokim cipelama, usred užarenog jula i avgusta, dolazi na poklonjenje moru.
U ovom je ogledu akcenat na kvalitetnim proizvodima koji mogu da se nose skoro beskonačno, ali sam svjestan da će ostati nedorečeno ukoliko ne objasnim porijeklo makar ove druge neobičnosti, vezano za cipele…
Negdje koncem turističke sezone 2024, u komentaru ispod fotografije kakvih sa dragim čitaocima na Fejsbuku bude zaista tušta i tma, jedan me fan pitao zašto sam na svim ljetnjim slikama – u čizmama? Odgovorio sam mu da to nisu čizme nego duboke cipele, te da bi samo lud čovjek po sred jula i avgusta bio obuven tako bez stanovite ortopedske nevolje. Fan mi se izvinio, a ja sam rekao da za izvinjenjem nema potrebe – pitao je i ja sam mu odgovorio kako jest.
Godinama nosim cipele čija je cijena danas u prosjeku dvjestotinak evra, ali bih dao duplo samo da mogu da nađem cipele koje bi u podne i u ponoć obljubljivale moja stopala. Ljeti zavidim ljudima u sandalama, zavidim svima koji mogu da nose nikad u istoriji estetičnije i nikad u istoriji jeftinije plitke, ljetnje cipele.
U martinkama koje sada obuvam, patim kao Mala Sirena što se zlopatila kad je po izlasku na kopno dobila noge. Nisu to više oni divinski Dr Martens kalupi. No kako obilazim prodavnice najkvalitetnijih cipela često, tek jednom u dvije ili tri godine nađem par kome se poradujem. Kolekcija cipela koje mogu da traju deceniju, u mom cipelaru nije mala. S iznošenim jednim idem na plažu, s drugim idem u planinu, s trećim i četvrtim u grad, ali petih – za svadbe, slave i sahrane – nikad nemam više od jednog para.
Kao profesoru Pomorske akademije u Kotoru, početkom vijeka, naročita mi je pažnja bila skrenuta na nultu toleranciju koju škola ima prema crtežima običnom ili hemijskom olovkom po klupama, ne daj bože prema graviranju klupe šestarom! Inventar je svetinja, mora se čuvati, iz dva razloga: da bismo mi danas u njemu uživali, i oni poslije nas, da bismo bili uokvireni civilizacijskim ramom.
Isti odnos treba da imamo prema odjeći i obući, prema kućnom namještaju i klupama u parku, jer se sve što postoji teško stiče. Moj je otac, tada desetogodišnjak, ljubio tetku Savku iz Amerike koja mu je 1954. iz Amerike donijela par prvih cipela u životu. Ja danas, igrom opisanih prilika, nosim skupocjene, ali hodam pazeći gdje, da cipele ne bih oštetio, a kada odjenem sako koji je za muzej iako je i dalje u odličnom stanju – provjerim ima li u krošnjama ispod kojih prolazim, ptica – da me neka ne bi počastila „srećom“ odozgo.
Ponekad, kad sam na dječjim rođendanima, opažam i to da se djeca rođena u sveobilju ne umiju radovati poklonima spram kojih bi njihovi roditelji vrištali od sreće, da su onda mogli da ih imaju. Danas su svi, i roditelji i djeca, kao u pjesmi, digitalni, eletrični.
Živimo u vremenima koja samim tim što još uvijek plivaju u suvišcima, prizivaju nevolju, i to producenti nove realnosti znaju. Zavrću se, malo po malo, ekonomski ventili na Kolektivnom zapadu, po formuli da se bogati obuku još, a siromašni dodatno svuku. Jedna od tema u vremenu pred nama može da bude kako je nova i sve nekvalitetnija odjeća koju nosimo, kad i nova, sve nekvalitetnija obuća koju obuvamo – upravo otrov(a)na. Stoga,
Pazimo…
Izvor: Pečat
