Piše: Vuk Bačanović
Domaći rat i velika carstva razura i u nesreću obraća, kamo li neće jedno pleme, oli jednu nahiju u naša uboga i siromašna mjesta razuriti; također sloga i poslušanije čine da jedan mali narod postane velikim i silnim narodom.
Petar I Petrović Njegoš
Ne postoji etnički identitet koji bi se mogao nazvati originalnim ili vještačkim. Sve ono što jedno ljudsko biće ili grupa njih za sebe tvrde da jesu je izraz njihove percepcije grupne povezanosti. Nacionalni Crnogorci, u tom smislu, nisu vještačka etnička grupa i svaka takva optužba na njihov račun koja se često može čuti od strane dijela srpskih intelektualnih krugova je neosnovana i, radi svoje nenaučnosti, vrlo štetna. Međutim, to ni u kom slučaju ne znači da su sve tvrdnje nacionalnih Crnogoraca o genezi svoga ekskluzivnog i nesrpskog identiteta tačne, pogotovo one koje se tiču njegovog navodnog iskona u prošlosti Crne Gore. Ustvari, detaljno istražujući genezu ekskluzivnog crnogorskog identiteta, došao sam do zaključka da, osim legitimne tendencije za takvim izjašnjavanjem, ni jedna od tih tvrdnji nije tačna.
Ekskluzivno, nesrpsko crnogorstvo, nema svoje istorije prije fašističkih ideologa Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, koji su, opet, bili pod velikim uticajem hrvatskih istoričara rasističkih shvatanja Ive Pilara i Milana Šuflaja u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i potom manjinskih političkih krugova u SR Crnoj Gori koji su iznjedrili časnog, ali potpuno zbunjenog Slavka Perovića, lidera Liberalnog saveza, koji, ruku na srce, nije mnogo znao o istoriji Crne Gore i procesu postanka nacija generalno.
Tvrdeći da je „kod Crnogoraca hristijanizacija odavno vješto zamjenjena njihovom asimilacijom, pretvaranjem, posredstvom velikosrpskih laži, Crnogoraca u Srbe“ i da je isto činila „komunistička laž i dogma Milovana Đilasa kako su Crnogorci narod srpskog etničkog stabla“, pri tom ne mogavši dokazati koga su i kada to hrišćani i komunisti asimilirali, Perović je, htio, ne htio, priznao da teza o ekskluzivnom nesrpskom, a potom antisrpskom crnogorstvu, a koja ne bi bila jedan od minornih ogranaka hrvatske fašističke ideje, nema prošlost stariju od trenutka kada se rodila u njegovoj glavi. Da je donekle bio svjestan u šta se ta ideja pretvorila svjedoči i njegova izjava iz 2011 da „nesoji od Novaka Kilibarde i Jevrema Brkovića, te Andreja Nikolaidisa proglasiše Njegoša genocidnim pjesnikom!“
I time je manje-više sublimirana sva njena tragika. Bježeći od svoga srpskog iskona, ekskluzivna crnogorska nacionalna ideja je, ne samo – bez ikakve potrebe – presjekla svoje spone sa stvarnom prošlošću Crne Gore, dopuštajući da joj identitet kreiraju razni priučeni redikuli.
Ne samo da je poslužila kao dodatno gorivo vulgarnom srpskom nacionalizmu šešeljevskog tipa, već se idealno namjestila manipulativnom kompradoru Milu Đukanoviću za njehovu mafijašku tehnologiju vlasti poticanja podjela. Da su stvari stajale drugačije, da crnogorstvo nije riješilo da se svede na osušenu granu na koju se kače kičasti ukrasi da se ne vidi da je osušena, da je baštineći svoju izvornu srpsku ujediniteljsku i antifašističku prošlost, a ne propale reciklirane fašističke ideje iz prošlog vijeka, stalo na megdan Đukanoviću, Šešelju i Arkanu, danas ne samo da bi bila istinski borac za pravo, čast i slobodu Crne gore, već cjelokupnog srpskog naroda.
Vuk Bačanović: Ustašizacija
Ograničiti sebe na minornu grupicu koja većinu svoje političke energije troši na nemoguću misiju dokazivanja da je cjelokupna srpska istorija Crne Gore laž, nije samo potpuno suludo, bespotrebno i tragično odricanje od sebe , već crnogorsko društvo vodi u daljnju fragmentaciju i nestanak. Proces tog nestajanja je, da stvar bude dovedena do apsurda, ponajbolje opisao Slavko Perović:
„Crna Gora jeste logor kojim komanduje mafija. Ali, na onom prvom Golom Otoku logoraši su bili prebijani, mučeni, maltretirani, dehumanizovani i još mnogo toga, ali ti logoraši su znali za to, u sebi su nosili otpor prema zločinu koji se vrši nad njima, i pored toga što su ga, oni koji su jednom izašli, na slobodi krili. Međutim, u današnjoj Crnoj Gori logoraši su oduševljeni činjenicom da su postali logoraši i da služe mafiji koja ih, suštinski, ubija, i njih i njihove familije, i njihovu državu… To je jedinstven slučaj u novijoj evropskoj istoriji da su logoraši masovno oduševljeni što su u logoru, da nemaju želju da iz njega izađu i bilo šta mijenjaju, i da je njihova želja jedna i jedina: da i oni, jednog dana, postanu mafijaši!“
Od Perovićeve izmučene duše se svakako ne može očekivati direktno priznanje da je nesvjesno učestvovao u svemu što je opravdano prezirao, ali oni koji su trenutačno u sličnim iskušenjima svakako još uvijek mogu zaobići ono što je njega nije mimoišlo. Upravo zbog toga se treba čuvati svih pojednostavljivačkih i manihejskih intepretacija istorijskih događaja, o čemu najprije moraju razmisliti oni kojima srpska prošlost Crne Gore nije problem, ali hronično pate od šešeljevskih i drugih sličnih recidiva. Antisrpsko crnogorstvo je tragična istorijska pojava, ali daleko manje tragična od činjenice da ruku pomirenja malo ko iskreno umije da pruži.
