Piše: Vuk Bačanović
Vijest da su ljubitelji glazbenog izričaja Marka Perkovića Tomsona na glavnom trgu u imotskom ogrnuli kip pjesnika Tina Ujevića ustaškom zastavom HOS-a sa natpisom „Za dom spremni“ izazvala je stereotipni šok, nevjericu i zgražavanje u regionalnim medijima lijevo-liberalne proveniencije. Mnogi su se tim povodom prisjetili da je Ujević, boem i pobunjenik, prevashodno bio jugoslovenski pjesnik, a urednici i novinari pojedinih medija u Srbiji su se potrudili da se prisjete njegovih stihova posvećenih Srbiji iz 1918:
Danas plamsaš samo od krvi najboljih
što su maču dali svoja tela spravna;
blešteći u duhu i u čistoj volji,
božanstvena, Sveta zemljo Pravoslavna;
Sarajevski građanski mediji su, naravno, preskačući podsjećanje na ovaj dio Ujevićevog opusa, također nastupili u svom maniru agit-propovskog moralizma, osudivši neukus Tomsonovih obožavaoca i njihovo iživljavanje nad likom i dijelom slavnog pjesnika koji je dio svoga života proveo i u Sarajevu. Pa ipak u Imotskom se nije dogodilo ništa što bi odudaralo od globalnog manira post-istine i blatatne redukcije činjenica. Ako je Benjamin Netanjahu heroj slobodnog svijeta koji zaslužuje buran aplauz u američkom Kongresu unatoč sadističkom uživanju u užasnoj smrti desetina hiljada nevinih ljudi, ako je palestinsko novorođenče kojem je izraelski projektil otkinuo glavu zapravo potencijalni opasni teorista, ako je Stepan Bandera simbol ukrajinskog heroizma, a ne nacistički kolaborator i ideolog genocida nad Poljacima i Jevrejima, ako sve može funkcinisati po principu svijeta s one strane ogledala, onda u imaginarnom postmodernom ustaškom stroju ne mora stajati samo Tin Ujević, već se u njega može ugurati bukvalno svako bez obzira što u životopisu nema ništa što bi ga povezivalo sa tim varvarstvom.
I obrnuto, onaj koji u životopisu nema ništa osim ustaštva i, sljedstveno takvoj ideologiji, počinjenih zvjerstava, bez ikakvih može stajati u redu stvarnih i imaginarnih heroja boraca za suživot i građansko društvo zasnovano na konvenciji o pravima čovjeka. I zaista dok ustaše u Imotskom prave ustašu od Tina Ujevića, bosanskohercegovački građanski političari od deklarisanog ustaše, zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića prave borca za građansku BiH. Iako je ovaj ratni zločinac, čiji je cilj bilo obnavljanje NDH, naredbodavac paljenja Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru u junu 1992., miniranja spomen-kosturnice žrtava ustaškog pokolja iz 1941. u Prebilovcima, osnivač konc-logora Dretelj u kojem su mučeni i ubijani srpski civili iz doline Neretve, iako je njegova vojska minirala turbe pjesnika Osmana Đikića jer se izjašnjavao kao Srbin, a spomenik Aleksi Šantiću survala u Neretvu, većina sarajevskih građanskih političara ga smatraju herojem, jer je, između ostalog, nosio čin generala ARBiH koji mu je dodijelio Alija Izetbegović. Ovaj zločinac koji je, skupa sa nekolicinom saboraca, ubijen u međuustaškom sukobu za prevlast u Hercegovini, u blizini Stoca ima spomen obilježje, na kojem je ugravirana istovjetna heraldika sa zastave kojom su ljubitelji Tomsonovih nota ogrnuli kip Tina Ujevića u Imotskom, ona na kojoj je ispisan slogan kojim je Kraljević do smrti pozdravljao svoju vojsku: „Za dom spremni“. Spomenik Kraljeviću i saborcima, Hrvatima i muslimanima, podignut je pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora i predsjednika HDZ-a BiH, Dragana Čovića i javnosti predstavljen na isti dan kada i ogrtanje Ujevića. Uz blagoslov mjesnog rimokatoličkog sveštenika i ljubuškog imama koji je Kraljevićeve saborce nazvao šehidima, dirljiv govor je održao i federalni ministar za boračka pitanja Nedžad Lokmić iz Socijaldemokratske partije BiH, koja za sebe tvrdi da baštini tekovine NOB-a. Lokmić je za Kraljevića koji samo spletom okolnosti nije postao dio terorističke ustaške Bugojanske grupe koja je 1972. ubačena u SFRJ, rekao da su „položili živote za demokratsku, cjelovitu državu BiH“ i da „njihova borba treba da bude simbol življenja u BiH“. Dakle, istog onog Kraljevića koji je više puta isticao da „Srbi moraju nestati“.
U Crnoj Gori je stanje daleko jezivije od političke rehabilitacije proustaških ideologa Savića Markovića-Štedimlije i Sekule Drljevića. Cilj koji su više nego transparentno zacrtali predstavnici takozvanih građanskih političkih partija, od Lokmićevih kolega iz DPS-a i SDP-a, do njihovih beznačajnijih derivata, nastojeći, kao Tomsonova omladina Tina Ujevića, u ustaškom nalik srbomrzački stroj postrojiti svakoga ko je u crnogorskoj istoriji nešto značio, od Svetog Petra Cetinjskog do boraca NOP-a. Baš kao što je imotskoj crnokošuljaškoj omladini zalud citirati Ujevićevu poeziju o srpskom mirnom čelu pod pretnjom užasa, tako je udionicima crnogorske post-istine, uzalud predočavati istorijske dokumente o bilo kome koga su posthumno postrojili u čast svojih bizarnih narativa o Srbima kao stranom tijelu i osvajačima u vlastitoj zemlji, štoviše zemlji nastaloj na srpskoj državotvornoj misli i istorijskom iskustvu. Primjena hrvatske nacionalističke metodlogije memoriae damnationis u Crnoj Gori je prevazišla tzv. građanske lijevo-liberalne itelektualce koji su nekada uživali Tuđmanovo gostoprimstvo poput Jevrema Brkovića, a danas poput Milorada Popovića gostuju po zagrebačkim transparentno ustaškim emisijama kao što je Bujica, ili ih se, poput Aleksandra Damjanovića može vidjeti u društvu klovnovskih šovena kao što je Ante Prkačin.
Sada crnogorska građanska lijevo-liberalna omladina, zaslijepljena mržnjom pada u kolektivni trans slušajući Tomsonovo uglazbljeno huškanje i to ne u nekoj zabačenoj selendri, već u prijestolnici – Cetinju. Više uopšte nije teško zamisliti da se ovakav skup, u čast Tomsonovog koncerta, organizuje u Njegoševom mauzoleju na Lovćenu i da tom prilikom vladičin kip, Ivana Meštrovića ruku djelo, bude zaogrnut zastavom HOS-a dok razni lijevo-liberalni političari uzvikuju „Za dom spremni“ objašnjavajući da to nije taj pozdrav i da se radi o našem domu u Evropskoj uniji.
Dok u nekoj prašnjavoj i zaboravljenoj biblioteci, đače koje je prezrelo medijsko bjesomučno ispiranje mozga sporo čita i upija Ujevića:
Juče ti si bila moćna i velika,
i za usne dece mleko, med i vino,
dok se ne sruše pod gradom čelika
grudi tvoje dece, srpska domovino.
