Piše: Vuk Bačanović
Glavni argument koji su crnogorski opozicioni političari i propagandisti u svojoj utrci u izvinjavanju i dodvoravanju Hrvatskoj zbog skupštinskog usvajanja Rezolucije o Jasenovcu jeste da je Andrija Mandić koji se za nju zalagao, nekakav “četnički vojvoda” i da, kao takav, nema moralno pravo da predlaže bilo šta o Jasenovcu, pogotovo zbog istorijske činjenice da su oficiri JVO Draže Mihailovića u toku Drugog svjetskog rata sklapali sporazume sa NDH koji su podrazumijevali i zajedničku oružanu borbu protiv partizanskih jedinica. Međutim, Mandićev dubiozni moral i motiv, kao i navođenje podataka iz istorijske građe ne odgovaraju na pitanje zbog čega je časna antifašistička opozicija inicijativu o jednoj takvoj rezoluciji prepustila upravo njemu? Zbog toga što smatraju da se radi o pokušaju relativizacije srpskih zločina iz devedesetih godina prošloga vijeka, te u tome ne žele da učestvuju?
Da je tako, onda bi o toj važnoj temi mislili na vrijeme i decenijama je pažljivo kontekstualizirali u okvirima istisnke crnogorske antifašističke kulture sjećanja kako ona ne bi bila zloupotrjebljena od strane potencijalnih srpskih nacionalista i šovinista. Međutim kako od toga nije bilo ništa, ne može se pobjeći od utiska da crnogorska opozicija evociranjem sjećanja na četničko-ustašku saradnju iz Drugog svjetskog rata, zapravo nevješto amortizuje svoju dokumentovanu saradnju sa radikalno desničarskim i proustaškim hrvatskim krugovima, kao i i preuzimanje mnogih endehazijskih kulturoloških obrazaca u svrhu promjene identiteta srpskog naroda u Crnoj Gori.
Vuk Bačanović: (Ne)primjerene manipulacije Jasenovcem | Žurnal (zurnal.me)
Propagandni spinovi kako je, eto, Aleksandar Vučić ovom rezoluciijom želi pokvariti crnogorsko-hrvatske odnose ili usporiti crnogorski put ka EU nikako ne mogu skriti činjenicu da se crnogorska opozicija – i ne samo ona, već i aktuelni predsjednik Jakov Milatović – patetično izvinjavaju i dodvoravaju zemlji koja sa ogromnim poštovanjem gleda na legat Alojzija Stepinca i Franje Tuđmana, prvog koji je 1941. Vatikanu sa ushićenjem pisao o tome kako za 20-ak godina više neće biti šizmatika i drugog koji je tu agendu sa zakašnjenjem sproveo u djelo. Moral Andrije Mandića, prema tome, može biti doveden u pitanje na bezbroj načina, čak do mjere da samo njegovo postojanje dovedemo u pitanje, ali ovakva reakcija nema nikakve veze s tim.
Rezolucija o Jasenovcu u Crnoj Gori (i ne samo u Crnoj Gori) nije poslužila i neće – kako je to poslovično površno i zlonamjerno postavio Đukanovićev apologeta Andrej Nikolaidis – poslužiti “da se mitski status (srpske) žrtve potvrdi povratkom u Drugi svjetski rat” čime je “velikosrpski nacionalizam nehotično potvrdio da je u postjugoslovenskim ratovima on bio strana koja je bila… dželat”. Jasenovac i druga srpska stratišta odavno su zlopotrijebljeni na svakojake načine od Karadžića do Vučića i da je ova rezolucija samo puki produžetak takve zloupotrebe, ne bi bilo toliko panike u dukljanskim redovima, čak i kada se radi o redovima onih koji su 1992-1995, pružali svu moguću vojnu i logističku pomoć vlasti Radovana Karadžića, a sada im je ispod časti sjediti u skupštini koja izglasava rezoluciju o genocidu u logorima Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.
Upravo suprotno, Rezolucija je ovakvim opozicionarima problematična ne samo jer ogoljuje kontinuitet hrvatskog istorijskog revizionizma od Hrvatskog proljeća 1972. do koalicionog sporazuma HDZ-a i Domovinskog pokreta 2024., već otkriva i ključnu ulogu tog revizionizma i njegovih pobornika u kreiranju novocrnogorskog nacionalnog identiteta na antisrpskim temeljima. Novocrnogorskog identiteta koji su izgrađivali kriminalizovani policajci poput Milivoja Katnića koji se direktno dovodi u vezu sa ratnim zločinima nad civilnim stanovništvom u Konavlima 1991., a kojeg perjanice izvinjavanja Hrvatskoj zbog Rezolucije o Jasenovcu proglašavaju, ni manje ni više, nego herojem antifašističke borbe. “Heroji Belvedera” i drugosrbijanskii pajaci u organizaciji ubica iz kavačkog narko-kartela svjedoče o karakternim profilima ljudi koji su ovakve agende sprovodili.
Najutentičniji glas ovih kombinacija amnezije, nemorala, patetike i ludila svakako je vapaj Vladimira Vojinovića, profesora na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost koji, uz suze zahvalnice Tuđmanovim revizionističkim intelektualcima jer su odškolovali kadrove ove burleskne kvazinaučne institucije, preklinje Hrvatsku da oprosti svojim poniznim učenicima, ignoriše drsku skupštinsku rezoluciju o Jasenovcu i ne blokira Crnu Goru na putu za EU:
“Tada će oni koji su naručili raspravu o Rezoluciji o Jasenovcu morati da našem zajedničkom, evropskom prostoru pristupaju kroz rampe namijenjene za putnike koji nijesu državljani EU. To će biti pobjeda diplomatije cijela Zapada, kome većina crnogorskih građana teži.”
Drugim riječima, učinite nas dijelom civilizacije u kojoj su za Srbe i pse predviđeni zasebni ulazi. A vi Crnogorci nemojte ni pomisliti da ovakav vokabular ima veze sa ideologijom iz koje je proizašao Jasenovac, već se lijepo, ponizno kako i pristoji, zahvalite Hrvatskoj što uopšte postojite i što ste udostojeni uljudbe kakva pristoji europskom čovjeku Stepinčevog i Tuđmanovog nasljeđa.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
