Piše: Milorad Durutović
Ova godina protiče u znaku velikog jubileja – 180 godina od objavljivanja Luče mikrokozma. Međutim, status jubileja, nesumnjivo, zaslužuje i jedan drugi događaj, koji se pokazao od posebnog značaja za razvoj onoga što danas nazivamo njegošologijom. Naime, prije tačno sto godina, u časopisu Misao, u nekoliko nastavaka, Alojz Šmaus započeo je svoje sistematsko, tekstološko i komparativno, a ujedno i višedecenijsko istraživanje Njegoševog stvaralaštva. Njegovo opredjeljenje da, tada, u središte svojih ispitivanja postavi pitanje originalnosti Luče mikrokozma pokazalo se kao otvaranje – i eksplicitne i implicitne – polemike sa tada dominantnim stanovištem književne kritike, koja je u velikoj mjeri prihvatala stav Jovana Skerlića da je Luča najmanje originalno Njegoševo djelo, odnosno da predstavlja epigonski odjek Miltonovog Izgubljenog raja.
Još prije Šmausa, takvom stavu suprotstavio se vladika Nikolaj Velimirović, ističući da ako bi i trebalo tražiti neku literarnu prethodnicu, onda bi to prije Miltona bio Dante. „Uvid u literaturu o Luči mikrokozma bio je povod Nikolaju Velimiroviću“, kako to zapaža Mirko Krivokapić, „za rezignirano pitanje: ʼTuđa forma, tuđi duh – šta je onda Njegoševo?ʼ“. Ipak, Velimirović, za razliku od Šmausa, nije ponudio podrobniju argumentaciju svojih zaključaka. Uostalom, njegov pristup kretao se u drugačijem pravcu – moglo bi se reći da je Velimirović utemeljio teološki i teopoetski pristup proučavanju Luče mikrokozma.
Hristoliki mladić i aspekti horora u poeziji Bećira Vukovića
Prema tome, tek sa Alojzom Šmausom, i punih osamdeset godina nakon objavljivanja, Luča mikrokozma nalazi svoga prvog, u filološkom smislu, istinskog tumača. Uzmemo li u obzir ukupan Šmausov doprinos tumačenju Njegoševog djela, onda možemo ustvrditi da u ovom njemačkom slavisti i balkanologu nalazimo možda i najvažnije ime njegošologije u HH vijeku. No, čak i kada bismo zanemarili njegov doprinos takvog usmjerenja, ime Aljoza Šmausa imali bismo zbog čega pamtiti.
*
Alojz Šmaus bio je njemački lingvista, slavista i balkanolog. Rođen je 28. oktobra 1901. godine u jednom selu u Bavarskoj, na granici Njemačke i Češke. Gimnaziju je završio u Metenu, a studije slovenske, romanske i engleske filologije pohađao u Pragu i Minhenu. Doktorirao je 1923. godine na Univerzitetu u Minhenu tezom Razvoj konjukcijske hipotakse u češkom jeziku. Pa ipak, pod uticajem slaviste Gerharda Gezemana, koji je prije Prvog svjetskog rata živio u Srbiji, Alojz Šmaus je 1924. godine došao u Beograd. U početku je radio kao suplent njemačkog jezika u Prvoj muškoj gimnaziji, a potom, od 1928. godine, kao lektor za njemački jezik na Beogradskom univerzitetu. U Beogradu je naučio srpski jezik „zapanjujuće dobro“, kako je zabilježio Dejan Medaković, i brzo se uključio u intelektualne tokove srpske prestonice. Sarađivao je sa Simom Pandurovićem, Velimirom Živojinovićem Masukom, Pavlom i Bogdanom Popovićem, Aleksandrom Belićem i Radovanom Košutićem. Godine 1930. oženio se Bosiljkom Mihajlović, činovnicom Ministarstva prosvjete.
Tokom tridesetih godina istraživao je narodnu poeziju i kulturu, objavljivao radove o Njegošu, Jovanu Subotiću i muslimanskom guslaru Ćor-Husu Husoviću, kao i prevode i lingvističke studije. Njegovo najpoznatije djelo tog perioda je Nemački u 100 lekcija (1938), a taj priručnik i do danas je u upotrebi.
Za vrijeme okupacije Beograda (1941–1944) bio je direktor Nemačkog naučnog instituta. Iako u službenoj funkciji, nije aktivno sarađivao sa okupacionim vlastima. Savremenici, među njima i Medaković, svjedočili su o njegovom korektnom i prijateljskom odnosu prema Srbima. Zalagao se za očuvanje biblioteke Vladimira Ćorovića, spasavao oko 30 hiljada knjiga u Institutu; nastojao da pomogne svojim kolegama Aleksandru Beliću i Viktoru Novaku, kako ne bi ostali u zarobljeništvu.
Pred završetak rata vratio se u Njemačku, gdje je nastavio naučni rad u oblasti slavistike i balkanologije. Zadržao je bliske veze sa jugoslovenskim naučnicima i nakon rata, pa je više puta posjećivao Jugoslaviju. Preminuo je u Minhenu 17. jula 1970. Godine. Godine 1988. na Univerzitetu u Minhenu osnovana je Fondacija Alojz Šmaus, koja finansira istraživanja iz oblasti južnoslovenske književnosti i kulture.
Alojz Šmaus je objavio više od 400 naučnih radova iz slavistike, balkanologije, teorije književnosti i lingvistike. Smatra se jednim od pionira modernog proučavanja južnoslovenskih književnosti u Njemačkoj. Njegovo kapitalno djelo predstavlja prevod Gorskog vijenca na njemački jezik, objavljen 1963. godine sa obimnim predgovorom i komentarima, čime je zaokružio svoje dugogodišnje proučavanje Njegoševog stvaralaštva. Tokom 1925. godine, u listu Misao, Alojz Šmaus započinje svoje višedecenijsko ispitivanje Njegoševog stvaralaštva. Ti rani radovi biće objedinjeni i dopunjeni u studiji Njegoševa „Luča mikrokozma“, koja je objavljena u Beogradu 1927. godine. Docnije će Šmaus ispitivati u pojedinačnim radovima, što na njemačkom što na srpskom jeziku, i druga Njegoševa djela, posebno Gorski vijenac. Većina tih radova objedinjena je u CID-ovom izdanju iz 2000. godine pod nazivom Studije o Njegošu.
**
Sedmoljeće koje prethodi nastanku Luče proteklo je u znaku Njegoševog književnog ćutanja. Tačnije, od 1837. do 1844. godine Njegoš je napisao svega deset, i to prigodnih pjesama. Ta sedmogodišnja tišina koja prethodi spjevu, kao i tišina koja slijedi nakon posljednjeg molitvenog uzvika – „zemlja slavi svoga spasitelja!“ – u simboličkoj ravni ispisuje angelološki okvir Luče mikrokozma.
Milorad Durutović: Vrijeme kreketuše (Sasvim mali pojmovnik pakla)
U pismu Simi Milutinoviću od 24. juna 1845. godine Njegoš piše:„[…] pošiljem ti moje malo djelce Luču mikrokozma, mnom sastavljenu četiri prve neđelje prošloga častnoga i velikoga posta. Ovijem ti djelcem utruđujem i molim da mi ga daš napečatati u tamošnju divnu pečatanju, da mi izvoliš korektorom istoga biti, na lijepu kartu da se pečata, da ga u početku ukrasiš kakvim visokim idealnim vinjetom“.
Njegoševo tihovanje, koje možda ima isihastičko porijeklo, vrhuni pisanjem spjeva upravo u danima Velikog posta, kada, kako bilježi Milorad Medaković, „ne puštaše nikoga k sebi do mene“. Razumljivo je da takvo duhovno stanje, kao i kratko vrijeme izrade spjeva, ostavljaju snažan utisak i na čitaoce i na tumače.
Predistorija Luče, odnosno geneza spjeva, biće predmet interesovanja i Alojza Šmausa, koji će, međutim, biti svjestan i drugačijih okolnosti, pa će se prisjetiti i riječi Vuka Vrevića: „Ako smemo verovati Vuku Vrčeviću“, veli Šmaus, „ovaj spev je Njegošu ʼskratio dobar deo njegovog životaʼ. Tvrdi se, naime, da je on nastao za kratko vreme neprekidnog rada, uz to u pregrejanoj sobi koju Njegoš tokom celog rada uopšte nije napuštao.“
Šmaus će biti jedan od prvih koji će pokušati da porijeklo Luče, njenu genezu, pronađe u Njegoševim misaonim pjesmama, tako da može djelovati kao da je Luča, − „vladici (…) djelo najmilije“ − zapravo Njegošev cjeloživotni stvaralački projekat.
Kosmološke ideje mogao je Njegoš usvojiti još od svoga učitelja Sima Milutinovića Sarajlije, pa se geneza njegovog kosmološkog mišljenja može pratiti već od najranijih pjesama. Upravo će time Šmaus započeti svoju studiju Njegoševa „Luča mikrokozma“, nalazeći da bi se „ne samo pojedini stihovi, nego čak i cele strofe iz pesme Crnogorac k svemogućem Bogu mogle uvrstiti u tekst Luče mikrokozma“. On izvodi i druge paralele, imajući u vidu pjesme Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima i Oda suncu (1836). Kao poseban preludijum spjeva često se uzima pjesma Misao. S druge strane, do danas je možda nedovoljno razmatrana pjesma Zarobljen Crnogorac od vile, koja se, po svojoj strukturi i putopisnom karakteru, može razumjeti kao Luča u malom. U njoj se javlja i angelološka figura vile, što možemo tumačiti kao Njegoševo rano odvajanje od folklornih i klasičnih toposa u nastojanju da neke motive hristijanizuje, kao što će učiniti i sa motivom ili figurom putovođe u nebeske svjetove u Luči.
U predgovoru svoje studije Šmaus ističe da je njegov cilj da Luču mikrokozma pokaže kao originalno djelo, a ne kao rezultat odjeka i uticaja tuđih književnih djela: „Ova knjiga je samo jedan mali prilog proučavanju Njegoševog religiozno-filozofskog speva. Njen je glavni zadatak da utvrdi i odvoji tuđe uticaje, ukoliko je to uopšte moguće, i da na osnovu detaljnijeg upoređivanja dokaže da je Njegošev spev u velikoj meri originalan, ne samo svojom pesničkom kompozicijom, već takođe svojim idejnim sklopom, i da Njegoš, zbog toga, zaslužuje svoje mesto u istoriji religiozne poezije, gde blistaju najsvetlija imena svetske književnosti – kao Dante, Milton, Klopštok i drugi.“
Prije nego što pristupi komparativnom razmatranju sličnosti i razlika sa autorima koji su se javljali kao mogući Njegoševi prethodnici, Šmaus će, uzgred, iznijeti misao koja će ostati temeljna za potonju njegošologiju. On kaže da je „Njegoš dete svoga doba“, odnosno da njegovo djelo „nosi u sebi sve glavne odlike romantike – njenu melanholičnu uznemirenost duše, metafizički polet i snažan religiozni duh“. Šmaus u Luči prepoznaje i programske, poetičke ambleme romantičarske poetike. U stihovima „Svemogućstvo svetom tajnom šapti / samo duši plamena poete“ on vidi romantičarski topos „poziva pjesnika“ na „svetu misiju proroka“.
Kasniji tumači Njegoševog djela nastojali su, pak, da ga izvedu iz konteksta epohe kojoj pripada, tumačeći ga prema socijalnim ili ideološkim potrebama svoga vremena. Takvi pristupi zanemaruju univerzalnost Njegoševe ideje i činjenicu da je književnost istovremeno čin trenutka i čin kontinuiteta – kako bi rekao T. S. Eliot, spoj tradicije i individualnog talenta. Odsustvo čitalačke kulture i obrazovanja, odsustvo estetskog i intelektualnog vaspitanja, često je proizvodilo zastrašujuće interpretacije, ne samo u kontekstu dnevnopolitičkih potreba, nego i u akademskoj književnoj praksi.
Milorad Durutović: Teror državne administracije i neki novi klinci
Šmausov njegošološki temelj brzo je bio destabilizovan razvojem i pobjedom komunističke utilitarne doktrine. Dok je Gorski vijenac lišavan svog magistralnog, kosovsko-zavjetnog sloja, a u korist afirmacije herojstva kao tek prigodnog epskog nasljeđa, Luča mikrokozma je izmještana iz svog hrišćanskog, heksameralnog i metafizičkog konteksta u korist ideoloških interpretacija. Tako se Njegoš počinje predstavljati kao: „konfesionalno indiferentan“ i „vjerski liberalan“ pjesnik (Milan F. Rakočević, Crnogorski prometej, Ljubljana, 1940); „ateista“ (Milija Stanić, Njegoš kao ateist, Ferijalac, 1936); „veliki jeretik u odnosu na dogme hrišćanskog učenja“ (Mihailo Marković, Kritička i filozofska misao Petra II Petrovića Njegoša); „revolucionarni borac i filozof“ koji se „približava socijalističkom humanizmu Marksa i Engelsa“ (Dušan Nedeljković, Njegoš filozof, 1963); zagovornik „teološkog materijalizma“ (Vojislav Nikčević, Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi, Cetinje, 1978)… (Vidjeti detaljnije: Mikonja Knežević, Njegoš i isihazam, 2016, 4−6). Ipak, čak i ovakve ideološki inspirisane ocjene samo dodatno potvrđuju da Njegoš jeste veličina oko koje se zajednica i juče i danas jedako određuje.
Vanknjiževnih stranputica nema kod Alojza Šmausa. Njegova filološka i komparativna analiza ostaje od fundamentalnog značaja za kontinuitet njegošologije, koja u njegovom djelu prepoznaje i Njegoševo doba i njegovu svevremenost, kao i duboku ukorijenjenost u evropsku književnu, duhovnu i filozofsku tradiciju. Zato je vrijedno spomenuti i one koji su nastavili da unapređuju Šmausov pristup: Pero Slijepčević, Anica Savić Rebac, Miron Flašar, Milo Lompar i Mikonja Knežević.
No među prvima će Alojz Šmaus pristupiti komparativnom izučavanju Luče mikrokozma, tragajući za sličnostima i razlikama – za onim što bi se u kasnijoj književnoj nauci nazvalo intertekstualnim relacijama. „Nije nemoguće“, kaže Šmaus, „da je Njegoš prvi, putopisni deo svoga speva koncipirao ugledajući se na florentinskog pesnika. Drugi deo Luče mikrokozma, koji opisuje pad anđela, nema ništa zajedničko sa Danteovim delom i po načinu obrade stoji mnogo bliže Miltonovom Izgubljenom raju.“ Zbog svega toga − zbog sličnosti u ravni teme i sižea, Šmaus će, dalje, zaključiti: „Njegoševo delo može nam, pri površnom posmatranju, izgledati kao delimično kombinovanje Danteovog i Miltonovog speva. Ali kako je crnogorski pesnik povezao tako heterogene pesničke predmete? Tu je Njegoš vrlo originalan.“
Ovo je, dakle, važan stav koji Šmaus uspješno obrazlaže neposrednim komparacijama. On doslovno prepričava, gotovo simultano, Izgubljeni raj i Luču, kako bi pokazao osnovne motivske i sižejne analogije. Ipak, gotovo u svakom od tih slučajeva možemo pratiti kako se Njegoš, s jedne strane, svojom kreativnom idejom zatvara za svoje prethodnike, ali se, istovremeno, otvara ka nečem novom. Potvrdilo se zapravo ono što će kasnija naratologija iskazati stavom da svaki žanr pamti svoju prošlost, čak i kada to nije namjera autora. Prema tome, pitanje originalnost se ne rješava pitanjem da li je nešto „već viđeno“, već pitanjem kako je to viđeno.
Premda je Šmaus imao polemički motiv – potrebu da se suprotstavi tada aktuelnom, površinskom i površnom čitanju Luče – otvorio je pitanje koje ostaje trajno relevantno: Luča mikrokozma izrasta u žanr kosmogonija, ali zbog autorovog izrazito teološkog pozvanja ona se istovremeno upisuje i u tradiciju heksameralne književnosti. Otuda će Šmaus ući u razmatranje daljih analogija, tragajući za mogućim uticajima u poeziji Lamartina i Klopštoka, nastojeći da Njegoša sagleda u kontekstu evropske religijske poezije. No, zbog filozofičnosti spjeva, on se neće na tome zaustaviti, već će krenuti i u pravcu poređenja sa starom filozofijom – sa Platonom i Origenom.
Alojz Šmaus nigdje ne tvrdi da tuđih uticaja kod Njegoša nije bilo; naprotiv, on ih precizno identifikuje i analitički razlaže. U poglavlju Njegoš i Milton, postavlja ključno pitanje: „Je li Njegoš poznavao i čitao Miltona?“ – i pri traženju odgovora poziva se na Vuksanov opis Biblioteke vladike Rada: „Jedan dio Vladičinih knjiga bio je u Cetinjskoj gimnazijskoj biblioteci. Između ostalih knjiga čuvao se u ovoj biblioteci Miltonov Izgubljeni raj (u ruskom prevodu). Ova knjiga bila je puna zabilježaka.“ […] „Ovaj Njegošev egzemplar Izgubljenog raja mogao je istoričaru književnosti pružiti veću uslugu nego sve, ma i najstrpljivije traganje i najsavesnija analiza. Ali zao udes zadesi ovu knjigu, jer je ʼdocnije nestao iz gimnazijske biblioteke Vladičin *Izgubljeni rajʼ.“
Sličnih nastojanja bilo je i kod potonjih tumača, kako u potrazi za mogućim Njegoševim čitanjem Platona, Origena, Dionisija Areopagita, tako i za poznavanjem apokrifa. Današnjem proučavaocu književnosti može djelovati neobično to kritičarsko traganje za, uslovno rečeno, „materijalnim dokazima“. Ipak, Šmaus polazi od važne činjenice: Njegoš je bio autodidakt – više samouk nego formalno obrazovan. Upravo zato, za razumijevanje njegovih uticaja, značajno je znati da li je određenu ideju mogao primiti iz originala, prevoda ili posrednih izvora. Šmaus ističe da je Njegoš imao uvid u sve što je srpska kultura toga doba mogla ponuditi, budući da je bio pretplatnik i čitalac vodećih književnih časopisa. Osim toga, ne treba zaboravljati ni da je dobijao znanja i imao susrete, pa vodio i prepiske sa nekim od najobrazovanijih ljudi svoga vrmena.
Mogućnosti izvora i uticaja dobijaju naročitu važnost i kada se ispituje jedno od najkontroverznijih mjesta u tumačenju Luče – njena heterodoksija, odnosno odstupanje od biblijskog i crkvenog učenja. U tome leži i suštinska razlika između Miltona i Njegoša. Prema Šmausu: „Za Njegoša je Adam prvobitno stvoren kao anđeo, zajedno sa Satanom, i on učestvuje u pobuni. Samo zato što se blagovremeno pokajao, kazna mu je ublažena. Zemlja mu je stvorena ne kao mesto sreće i uživanja, poput biblijskog Edena, nego kao mesto kazne, privremenog zatočenja, gde ima da ispašta svoj greh učinjen u preegzistenciji, u stanju čistog duha.“ Šmaus zaključuje: „Ovde se već uočava Njegoševo odstupanje od crkvenog učenja: pad ljudskog roda, po Njegošu, ima svoj uzrok još u preegzistenciji, u učešću Adamovom u pobuni nebeskih duhova, dok biblijski greh u raju gubi, prema tome, gotovo svaki značaj. […] Slikanje nebeske bune postaje glavni, a ne samo epizodičan predmet Njegoševog pevanja.“ Međutim, Šmausovo insistiranje na Njegoševoj heterodoksiji u kasnijim radovima kritičara biće najviše osporavano, kao da je Šmausu, zbilja, promaklo da uoči onaj sloj teksta, koji, na primjer, Žarko Vidović naziva liturgijskim slojem Luče.
Milorad Durutović: „Sa onima koji su za četiri godine uništili Nikšić“
Pitanja pobune na nebu, traganje za odgovorima u preegzistenciji, kao i ideja anamneze − odvela su Njegoša u pravcu platonizma i origenizma, nesumnjivo mnogo više nego što su Dante i Milton mogli biti njegovi neposredni uzori. Pored toga, Šmaus uvodi u razmatranje i Njegošev odnos prema Alfonsu de Lamartinu (1790–1869), čiju je poeziju Njegoš čitao i prevodio („Himna noći“). Zaključuje tim povodom: „Crnogorski pesnik često nadilazi čak i Lamartina snagom religiozne mašte koja veliča Božje svemogućstvo.“
Posebno poglavlje Šmaus posvećuje ispitivanju srodnosti između Njegoša i njemačkog pjesnika Fridriha Gotliba Klopštoka, čiji se Mesije u prevodu na ruski jezik nalazio u Njegoševoj biblioteci. Uporedivši ova dva spjeva, Šmaus zaključuje: „Vera u preegzistenciju predstavlja najvažniju sličnost između Klopštoka i Njegoša, i to utoliko značajniju što je nema u Miltonovom delu. […] Ali bilo bi prenagljeno na osnovu te sličnosti objašnjavati koncepciju Njegoševe Luče. Klopštok ovu ideju ne sprovodi do kraja, dok je Njegoš razrađuje u obliku bliskom Origenovom učenju o čovekovom padu.“ Otuda je Njegoš, mnogo prije nego na Zapadu, inspiraciju za svoj alegorijski spjev našao na Istoku. Tako će i kasniji njegošolozi nalaziti trodjelni kocept: pad, put i otkrovenje u Luči, što se prije može shvatiti kao trag viznatijske mistike i isihazma, negoli uticaj zapadne teologije. Međutim, Šmausu pripada prvenstvo u pogledu razumijevanja Njegoševe kulturne sinteze, odnosno uvezivanja istočne duhovnosti, antičke filozfije i drame modernog, novovjekovnog iskustva. Ako bismo, najzad, i danas tražili odgovor u čemu se najviše očituje Njegoševa autentičnost, onda bismo je našli u modernoj sintezi Atine i Jerusalima. No, ta modernost jeste i tas antropološke gorčine u iskustvu Novog Vavilona, kojeg je Njegoš izgleda sa strepnjom naslućivao.
***
NJEGOŠ KAO ČOVEK I PESNIK — predavanje koje je Alojz Šmaus održao 1935. godine u Jugoslovensko–njemačkom društvu u Beogradu — počinje na sljedeći način:
„ʼNjegoša samo Srbin može osećati i razumetiʼ, tvrdio je 1885. godine Stanislav Vulević, srpski istoričar književnosti. Ako je to tačno, — kaže Šmaus — smeo bih samo s najvećom strepnjom izaći pred vas, kako bih kao čovek koji nije Srbin pokušao da onima koji nisu Srbi skiciram lik velikog jugoslovenskog pesnika, na koga je njegova nacija ponosna, čije ime predstavlja kult i čije je glavno delo, Gorski vijenac, postalo neka vrsta nacionalne biblije.“
Šmausova strepnja nesumnjivo je bila odraz njegove kulture i ljudske skromnosti. Ali, gledano iz današnje perspektive, ta je strepnja suvišna prema zaslugama koje je Šmaus ostavlja u nasljeđe. Njegov doprinos razumevanju Luče mikrokozma, tumačenju smisla kosovsko-zavjetne misli Njegoševe, pojednačavanju kulta Miloša Obilića i istorijske svježine Karađorđa, njegovo smještanje Njegoša u okvir najbolje evropske književne i teopoetske kosmogonije/kosmologije, i, najzad, prevođenje Gorskog vijenca na njemački jezik — sve to čini Šmausovu strepnju ne samo neopravdanom, nego i veličanstvenom u svojoj skromnosti.
