Piše: Vuk Bačanović
Na zvaničnoj stranici britansko-australijske rudarske korporacije Rio Tinto nailazimo na uvod u istorijat njenog poslovanja u stilu lošeg osnovnoškolskog sastava na temu „Preduzeće moga tate“:
Od našeg osnivanja 1873. godine, u našoj je DNK da tražimo bolje načine težeći stalnom napretku suočavajući se sa izazovima, pronalazeći rješenja, slaveći naše uspjehe i učeći iz naših neuspjeha. Danas, naša snaga i obim odražavaju dalekovidost i hrabrost prethodnih generacija, kao i posvećenost naših trenutnih zaposlenika, koji nastavljaju da stvaraju važna partnerstva sa kompanijama, zajednicama i zemljama. Kako gledamo ka budućnosti, pronalazimo bolje načine da obezbijedimo materijale koje svet treba.
Ne treba nas iznenaditi da je korporativni jezik, jezik idotizacije. Zbog toga sam čet dži pi tiju zadao da sastavi još patetičniji tekst i evo šta sam dobio:
Rio Tinto, korporacija koja svijetli poput zvijezde na nebeskom svodu rudarske industrije, ostvarila je uspjehe kakve svijet nije video. Njihova moć i slava prostiru se od dubokih rudnika do najviših vrhova menadžerskih kancelarija. Ova velika kompanija, čija istorija i tradicija odišu veličanstvom, iskopala je put ka vrhu rudarskog Olimpa. Njihove hrabre investicije u nove tehnologije i istraživanja zemljišta predstavljaju sjajne primjere ljudske kreativnosti i nepokolebljive volje za uspjehom. Rio Tinto nije samo korporacija; ona je simbol uspona i trijumfa, svjetlost u mraku industrijskih izazova. Sa svakim novim projektom, oni donose novu nadu i bolje sutra za svijet rudarstva, ostavljajući za sobom trag veličanstvenih dostignuća.
Dakle ni programirana vještačka inteligencija još uvijek nije u stanju proizvesti količinu patetike koliko i sama korporacija. Unatoč tome, kako proizlazi iz obilato dokumentovanog izvještaja koji je sastavila Mreža rudara Londona „… stvarnost je da su trenutne operacije kompanije Rio Tinto više u skladu sa njihovim prošlošću očiglednim dogovaranjem sa fašističkim i rasističkim režimima nego sa njihovim proklamovanim politikama poštovanja prema zajednicama, radnicima i životnoj sredini. Uprkos tvrdnjama kompanije, postoje bezbrojni primjeri navodnih kršenja ljudskih i radničkih prava i ekološke devastacije koje je Rio Tinto počinio širom svijeta i tokom decenija. Od Papue Nove Gvineje do Namibije, od Gornjeg poluostrva Mičigena u SAD do Madagaskara, i od Kameruna do Indonezije, Rio Tinto ima dugu i sramotnu istoriju.“
Kada je Aleksandar Vučić na televiziji sa državnom frekvencijom kinjio one koji nisu saglasni sa pretvaranjem Srbije u odlagalište kancerogenog otpada, onda je to činio u maniru gospodara banana državica koje su svoje stanovništvo izložili masovnom trovanju radi korporacijskih profita i sitnih provizija za političare i birokrate. Međutim, čini se da je Vučić vrlo ozbiljno shvatio da je u DNK Rio Tinta „traženje boljih načina u težnji ka stalnom napretku“. Zbog toga je i shvatio da kompaniji koja je profitirala od svih mogućih zločinačkih režima, od Franka do Hitlera, može ponuditi veliku eksploatacionu olakšicu, a to je balkanski postjugoslovenski tribalizam koji proizlazi iz sinergije zapadnih kolonizatora i domaćih kompradora. Samo bezgranično naivna osoba nije u stanju vidjeti korelaciju između Rezolucije o Srebrenici u UN, posljedične, tobože nacionalstičke, kampanje u vidu „svesrpskih sabora“ koji donose zaključke u vidu najbanalnijih opštih mjesta, komičnih prijetnji dronovima od strane sarajevskih vazala američke ambasade i zakazivanja sjednice Ustavnog suda Srbije upravo na 11. juli (dan godišnje komemoracije u Srebrenici) koji će poništiti Odluku o ukidanju prostornog plana Jadar.
Istu onu kojom su, radi masovnih demonstracija od prije dvije godine, privremeno suspendovani planovi Rio Tinta da započne eksploataciju litijuma koja bi trajno kontaminirala zapadnu Srbiju, ali i riječne slivove Drine i Save sa katastrofalnim ekološkim posljedicama za cijelu Bosnu i Hercegovinu i širi region. Naravno da se ovakva predaja zemlje okupatoru ne može pravdati drugačije nego kao borba protiv onih kojima smeta „jaka Srbija“ u koju dolaze investitori. „Snaga“ Srbije se međutim ogleda u prešutnoj podršci kolonijalnih upravnika cirkuskim saborovanjima koja nemaju nikakve efekte, osim posljedičnih šovinističkih previranja u Crnoj Gori i BiH, a koja znače konstantno skretanje pažnje sa korporativnih aspiracija. Ako to ne uspije, treba imati na umu da se u Papui Novoj Gvineji Rio Tinto, koristeći se uslugama poslušničkog državnog aparata, nije ustezao ni od logora za internaciju, minobacačkih granatiranja pobunjeničkih sela, vazdušnog bombardovanja, naručenih likvidacija, mučenja i ponižavanja zatvorenika, silovanja žena i uskraćivanja humanitarne pomoći.
U kapitalnom djelu „Državni zločini na margnama imperije“, novinar i socijolog Kristijan Laslet je strategiju vlade Papue Nove Gvineje za kontrolu stanovništva i obezbjeđenje što boljih uslova za poslovanje mega-korporacija nazvao upravo „tribalizacijom“, favorizovanjem lokalnih etničkih i plemenskih identiteta i poticanjem njihovih konflikata radi lakše kontrole. Za Aleksandra Vučića znamo da je čitao Gebelsa i iznamljivao razne inostrane pi-ar doktore za sluđivanje sirotinje. Da li je proučavao stanje u Papui Novog Gvineji je irelevantno. On i slični njemu primjenjuju istu taktiku baš kao da im je objasnio Rio Tinto nastojeći da „uči iz svojih neuspjeha.“
