Piše: Oliver Janković
Novak Đoković je rođen 1987 godine. Istog onog ljeta Gospodnjeg kada je kraljica kraljice sportova Stefka Kostadinova postavila svjetski rekord skoka u vis za žene 2.09 m. Taj rekord je trajao dovoljno dugo da njegov vršnjak izraste u jednog od najboljih sportista svih vremena, i da u momentu njegovog obaranja već bude veteran u borbi sa apsolutno nedostižnim postignućima svoje discipline.
Do prije par dana Stefkin rekord je izgledao nedostižan. Ni jedna od tolikih šampionki ove discipline (Bikova, Vlašić, Andonova, Čičerova…) nije mogla decenijama poslije njenog rimskog skoka da joj se približi. Nedostajali su centimetri, čak i onda kad su dolazile nove i nove šampionke.
Kostadinova je postavila ljestivicu koja je bila neoboriva duže nego rekordi Boba Bimona, Pjetra Menee, Sergeja Bubke, a za razliku od rekorda Marite Koh (na 400 metara iz 1985) i Jarmile Kratokvilove (na 800 metara iz 1983) njen skok a ni njena atletska pojava nemaju sjenku sumnje dopingovanja, ili bilo kakve druge nesportske stimulacije.
Utoliko je podvig Jaroslave Mahučik, prekjuče u Parizu, veći. Osim što je brojke rekorda postavila u jednu uredniju cifru (2.10), okončala je dužinu trajanja rekorda Bugarke koju će teško iko dostići ikada.
Ali, vratimo se Novaku. Njegova sinoćnja igra i lagana pobjeda nad Holgerom Runeom u osmini finala Vimbldona, nagovještavaju nam ulazak u vimbldonsku završnicu koja bi mogla da se završi novim postignućem. 25. GS titulom i(li) olimpijskom medaljom najvišeg sjaja, kasnije u Parizu. Ubjedljivost igre nad duplo mlađim i odličnim igračem, garantuje nam Đokovićeve maksimume Ali čak i bez toga, Novakovi rekordi (broj nedjelja na vrhu ATP liste; broj osvojenih GS titula; broj komletiranih masters titula; broj pobjeda u međusobnim duelima sa najbližim konkurentima…) i sada jasno govore da će ih teško dostići neko za 37 ili 73 godine, ili – ikada.