Piše: Vuk Bačanović
Za srpsku istoriju se, bez ikakvog pretjerivanja, neukusne patetike i samosažaljevanja, može reći da predstavlja istoriju neizmjerne patnje. Iz surovog domaćeg feudalizma pod čizmu Osmanlija, iz vijekova bivanja topovskim mesom čas Habzburgovcima čas Osmanlijama do masovnog izginuća u borbi za slobodu i nacionalnu državu u 18 i 19. vijeku, iz decimacije stanovništva u Prvom do ustaškog genocida u Drugom svjetskom ratu, iz herojske partizanske borbe do katastrofe raspada SFRJ, srpski put je, uz ekscesne predahe, gotovo uvijek bio određen ratovima i svim surovostima koji iz njih proizlaze, ali i dostojanstvom i empatijom koji se rađaju samo u srcima istinskih patnika i stradalnika. Zbog toga su neprijatelji Srba uvijek podjednako bili oni inoplemenici koji su ih u svojim površnim projekcijama proglašavali nemilostivim ljudožderima, poput Jevreja iz nacističke propagande i oni Srbi koji su sami sebe paganski izvikivali za bezgrješne nadljude.
Elis Bektaš: Rezolucija jede svoju djecu | Žurnal (zurnal.me)
Zbog ovih potonjih je bilo moguće da se dogodi Srebrenica. Jer ljudska bića ne postaju ljudožderi zbog tuđih dehumanizujućih optužbi da to jesu, već kao posljedica svoje umišljene nadljudskoti. Da bismo prožderali drugo ljudsko biće, prvo se moramo ubijediti da ono nije toliko ljudsko, barem ne toliko da bi zavrjeđivalo život koliko i mi. Ko je u ratu pratio program Radio-televizije Republike Srpske, odnosno tadašlju Srpsku radio televiziju, a autor ovih redova jeste i dobro ga se sjeća, jasno mu je na koji je način vlast Radovana Karadžića to činila sa bosanskim muslimanima.
“Turčin” u izvedbi Karadžićevih propagandista ne samo da je bio sveden na predmet – dakle, ne osobu nego bukvalno predmet – za najbezdušnije izrugivanje, za divljač koju svako može odstrijeliti bez ikakvih posljedica, već sravnjen sa smećem.
Nema sumnje da će istorija jednog dana zabilježiti da Rezolucija o genocidu u Srebrenici, kao i bilo koja rezolucija o ljudskoj patnji čiji su inicijatori velike sile do zglobova krvave od muslimanske krvi, nema ništa sa humanošću i da je sreće i pameti, bosanski muslimani nikada ne bi dopustili njihovim obezljuđivanjem tako bezočno mešetare globalni lešinari. Međutim, istorija će također zabilježiti da su za uklanjanje posmrtnih ostataka strijeljanih Srebreničana iz primarnih masovnih grobnica bile zadužene lokalne komunalne službe. Dakle, sa ljudskim ostacima se postupalo kao sa smećem. Dio ih je i završio na deponijama širom istočnog dijela Republike Srpske. Svjedočanstva iz prve ruke kažu da su zvornički Srbi danima zabravljivali prozore prilikom prolaska vozila komunalne službe iz kojih se širio nesnosan smrad raspadajućeg obezljuđenog bosanskomuslimanskog mesa. Svjedočanstva također kažu da su kamioni bili toliko pretrpani da su komadi ljudskih tijela prethodno raskomadanih bagerima radi lakšeg transporta iz njih ispadali na cestu, da bi, potom, bili uklonjeni od komunalaca. Kao smeće.
Nema sumnje da je postojeća rezolucija to što jeste – farsa, kao i sve u licemjernoj globalnoj politici, da su eksperti za međunarodno pravo, kada je u pitanju karakter srebreničkog zločina podijeljeni, da takozvani međunarodni sudovi služe kao pokriće za kolosalnih zločina velikih sila od Iraka do Nigera i da tu mali narodi, poput srpskog, nisu više od žrtvenih jaraca za pranje savjesti nemjerljivo mračnijim strukturama. Ali sve to na stranu. U istoriji srpskog naroda cijeli ovaj pregršt činjenica će biti manje bitan od pomenutih kamiona. Kamiona koji prevoze ljudsko meso. Činjenice također kažu, meso našeg mesa, krv naše krvi, narod od našeg naroda koji toliki intelektualci vole svojatati, ali od ovih činjenica uglavnom, s prijezirom, okreću glavu ili izmišljaju bezumne izgovore:
Nekoliko hiljada bosansko-muslimanskih ljudskih bića, prevarenih da idu u razmjenu, kojima je naprije data nada, a onda su im ruke povezane žicom da bi, od plaćeničkog ološa, bili ubijani za deset njemačkih maraka po glavi. Deset njemačkih maraka “onih para” da se ljudsko biće izjednači sa otpadom.
Potomci neustrašivih boraca za slobodu iz Drugog svjetskog rata, ili barem oni učeni da njeguju takve vrijednosti, likvidiraju povezane zrobljenike za protivvrjednost u valuti Rajha. Samoponiženje nastalo iz iluzije o vlastitoj nadljuskosti zaista je nemjerljivo strašnije od obezljuđenja iz usta nemilostivog neprijatelja.
Vuk Bačanović: Reci ne genocidu | Žurnal (zurnal.me)
Za srpsku istoriju se, bez ikakvog pretjerivanja, neukusne patetike i samosažaljevanja, može reći da predstavlja istoriju neizmjerne patnje. Ali gdje ovu patnju ugraditi? Ispolitizovane rezolucije dolaze i prolaze. Na poslijetku neće vrijediti ni papira na kojima su napisane, ni tastature na kojoj su otkucane u mračnim ambasadorskim kružocima, ali pitanje i dalje ostaje: Gdje ovu patnju ugraditi? Jedini odgovor koji je smislen glasi: kao svoju i nikako drugačije. Bez ikakvog pretjerivanja, neukusne patetike i samosažaljevanja. Jer kako veli pogažena i obezvrijeđena etika iz guslarske epike o suđenju serdaru Šćepanu Radojeviću: “I zato će sva Evropa znati, zar se smije tako pustupati, svezana je lako pogubiti i još lakše obraz izgubiti.”
