Piše: Vojin Grubač
Političar Milan Knežević je standardna pojava crnogorske političke scene koja se razapinje u krajnostima: od lokalpatriote koji se svim silama bori za zabranu gradnje kolektora u Botunu, do „investicionog stratega državnog kalibra“ koji se zalaže da Vučićeva ekipa gradi ostatak auto-puta i izvrši rekonstrukciju željeznice kroz Crnu Goru.
Zbilja, zašto baš Vučićeva ekipa? Da oni nisu asovi gradnje autoputeva, koji će poraziti svakog konkurenta na tenderu? Elem, ako su takvi, tada im pomoć Milana Kneževića uopšte nije potrebna: lako će pobijediti na tenderu bez njega.
Ili uopšte nisu konkurentni, pa im je protekcija u vidu političara Kneževića i ucjena koje on može predočiti Vladi Spajića predstavlja jedino moguća rješenje? Hajdemo da zajedno procijenimo o kojoj se od ovih varijanti radi.
Kada predlaže Srbiju, misli na korupcionašku „Srbiju“
Naime, nedavno je dr Goran Marjanović izjavio sledeće: u Srbiji jedan kilometar autoputa košta 26 miliona evra, dok je cijena u svijetu 5 do 8 miliona u prosjeku. Time je sve rekao. Sistemska korupcija u najgoroj, nezaježljivoj varijanti.
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Milan Knežević je u emisiji Klub A + prije par dana rekao sledeće: „Volio bih da se meni da mandat, pa da ja pregovaram sa Republikom Srbijom. Srbija je najviše zainteresovana da radi na tom projektu. Srbiji treba da se da koncesija da radi treću dionicu auto-puta“, ujedno napomenuvši da bi Srbija takođe trebala da uđe u projekat rekonstrukcije pruge Beograd – Bar.
E sad, kada Milan Knežević predlaže da Srbija gradi treću dionicu auto-puta u Crnoj Gori, postoji jedna dilema. Da li misli na „Srbiju“ koja auto-puteve u Srbiji, koji realno koštaju pet do osam miliona evra po kilometru, u prosjeku gradi za 26 miliona evra po kilometru, gdje očito nekom korupcionaru ili organizovanoj kriminalnoj grupi na vlasti ide u džep 18 do 21 milion evra po kilometru?
Odnosno, onima kojima na stotinu kilometara auto-puta kroz Srbiju ide u džepove 1, 8 do 2,1 milijarda evra, sve uz poklič: pogledajte kakve smo divne puteve kroz Srbiju izgradili!
Dakle, za novac od kojeg bi se moglo uraditi 400 kilometara auto-puteva kroz Srbiju, „korupciona Srbija“ koju Knežević predlaže: uradi 100- 120 kilometara. Milan im se divi i predlaže da isto rade i u Crnoj Gori. Čudno, zar ne!?
Sličan je slučaj i sa željeznicom u Srbiji. Predračun rekonstrukcije Željezničke stanice u Novom Sadu je bio 3,5 miliona evra, a Kneževićeva „graditeljska Srbija“, koju predlaže za rekonstrukciju pruge Beograd Bar, je tu stanicu uradila za 16 miliona evra, skoro pet puta skuplje.
Za pet kolosjeka i perone te iste stanice u Novom Sadu je predračun bio 8 miliona evra, konačna cijena je bila bila 49 miliona evra. Dakle, za taj obim posla u Novom Sadu čiji je ukupni predračun bio 11, 5 miliona evra, „Kneževićevi graditelji“ u Srbiji su uzeli 65 miliona evra, odnosno pet puta više. Zbilja, šta se desilo sa Milanom Kneževićem? Neka trepne ako je ucijenjen i ima probleme sa percepcijom realnosti.
Elem, ako ta Kneževićeva „graditeljska Srbija“ uništava Srbiju derući je „kao Musa jarca“, zašto želi da se isto to desi i Crnoj Gori? Da li zna da se tako nešto naziva visoka korupcija, te da se za to ide zatvor? Naravno, to mu ne smete da se predstavlja u drugim situacijama kao „borac protiv korupcije“.
Promoter korupcije kao lokalni ekološki aktivista
Stavom oko gradnje kolektora u Botunu, Milan Knežević ucjenjuje i grad Podgoricu i Vladu Crne Gore. Možda je dobio takve instrukcije da bi napravio razmjenu: kolektor za auto-puteve i rekonstrukciju pruge Beograd-Bar.
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Elem, možda tako mora da radi. Ako je ucijenjen, a izgleda da jeste, tada neće praviti političke probleme samo oko kolektora. Praviće mnogo problema, sve dok ne bude izbačen iz vlasti voljom ambasada Kvinte. Ako se zbog toga DPS opet vrati u orbitu vlasti voljom Zapada, Milan Knežević će sa svojim političkim divljanjima, investicionim i ekološkim pseudoaktivnostima biti jedan od uzroka toga nemilog i vrlo lošeg događaja.
Pri čemu, Vučiću takav razvoj situacije uopšte ne bi bilo mrzan. Knežević je svako malo kod njega u gostima gdje se svom silinom obrušava na studente koji bi da se sruše sistem endemske korupcije u koju su teško upleteni i Kneževićevi graditelji iz „Srbije“ koje predlaže Crnoj Gori.
Što se tiče kolektora u Botunu, to je kapitalni projekat ne samo Podgorice već Crne Gore. Gradonačelnik Podgorice dr Saša Mujović je u emisiji „Reflektor“ na TV Vijesti rekao da Podgorica svaki dan produkuje 33.000 kubnih metara otpadnih voda od kojih se kolektorom prerađuje 13.000, a u rijeku Moraču izliva ostalih: 20.000 metara kubnih. Te otpadne i fekalne vode idu u Skadarsko jezero, pa dalje u more.
Milan Knežević je u emisiji Klub A+ rekao sljedeće: neću dozvoliti da Zeta bude Černobilj, misleći na kolektor! Da se razumijemo, fekalne vode iz Zete idu u Podgoricu, a iz Podgorice u rijeku Moraču. Zbilja, zbog čega Milan Knežević u znak protesta ne presiječe kanalizacione cijevi koje iz opštine Zeta idu za Podgoricu i uzme te fekalije sebi?
Zbog čega smatra da Termoelektrana Pljevlja treba dalje da postoji kada se zna da je ona jedini istinski Černobilj Crne Gore koji desetinama godina truje Pljevlja, a ne kolektor u Botunu kojeg on tretira Černobiljem u svojoj političkoj izopačenosti i sumanutosti.
Agencija za zaštitu životne sredine je donijela odluku o izdavanju pozitivnog mišljenja na izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu, nakon višemjesečnih konsultacija sa domaćim i inostranim stručnjacima.
Na ovu odluku Milan Knežević je „pozvao SDT da formira predmet i istraži sve okolnosti koje indiciraju da se radi o slučaju visoke korupcije“, nazvavši gradnju kolektora „zločinačkim naumom“ i „ekološkim genocidom“, dok su rukovodioci Opštine Zeta ratoborno uskliknuli: Agencija za zaštitu životne sredine puca na život naših sugrađana“. Nema sumnje, Knežević retorički napreže situaciju, potpaljuje strasti, raspiruje bunt. Zašto ovo radi, očigledno je.
Njegova sumanuta aktivnost oko sprječavanja gradnje kolektora u Botunu nije posledica želje da se ispita slučaj visoke korupcije.
Da se želi boriti protiv visoke korupcije ne bi predlagao da autoput i rekonstrukciju pruge u Crnoj Gori rade kriminalni klanovi koji te objekte u Srbiji izvode tri do pet puta skuplje nego što oni realno koštaju.
Nije ni ekološki revolucionar, jer kao političar čija partija postoji i djeluje na državnom nivou nije nikada predložio šta de se radi sa Termoelektranom Pljevlja.
Milan Knežević nije političar koji je iznikao iz duha litija, jer mu je jedina politička misija sprovođenje partitokratije i upošljavanje svojih partijskih kadrova. Za njega ne postoji meritokratija, niti stručnjaci koji bi morali imati prolaznost po svom kvalitetu a ne pripadnosti partiji. Milan Knežević je prosto neprincipijelni politički bućkuriš: razapet između nekontrolisanih želja i merkantilnih potreba.
