Piše: Vuk Bačanović
U zemljama Zapadnog Balkana sekularna država sve više ustupa prostor vjerskim zajednicama, koje se iz duhovne sfere sele u političku arenu — to je zaključak Bobana Batrićevića, istoričara i profesora na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCCJ), Aleksandre Jerkov, članice Izvršnog odbora Regionalne akademije za razvoj demokratije (ADD) iz Novog Sada, Edine Bećirović, profesorice na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, i Lucije Marković, feministkinje i aktivistkinje iz Zagreba, koja se predstavlja kao žrtva religijskog nasilja — iznesen u emisiji Građanski ugao Centra za građansko obrazovanje (CGO) na TV E, gdje su na tu temu odgovarali na pitanja Zvezdane Kovač, direktorke za strategiju i komunikacije u CGO-u.
Moram priznati da sam na prvu bio iznenađen zašto u emisiju u kojoj se govori o ovako bitnoj temi nije pozvan nijedan sociolog religije, ako već ne predstavnici vjerskih zajednica, ili bilo ko ko se profesionalno bavi religijom kao fenomenom, već istoričar u čiji opus spada uljepšavanje lika i djela crnogorskog kolaboracioniste s ustaškim režimom Savića Markovića Štedimlije, profesorica koja predaje savremene sigurnosne studije u Sarajevu i takođe se ne bavi religijom, magistarka evropskih integracija i regionalizma iz Novog Sada, te kontroverzna žrtva vjerske indoktrinacije, odnosno, kako sama navodi, obreda egzorcizma u Pentekostalnoj crkvi u Zagrebu, takođe bez ikakvog formalnog obrazovanja o društvenoj ulozi religije. Odsustvo relevantnog stručnjaka koji bi mogao argumentovano raspravljati o odnosu religijskih institucija i države u ovom slučaju nimalo nije rezultat manjka iskustva, već očigledne namjere da se gledaocima ponudi jednostran, ideološki obojen narativ u kojem se religijska zajednica banalno predstavlja kao prepreka napretku i demokratiji.
U konkretnoj emisiji nije riječ o bilo kojoj religijskoj zajednici, već konkretno o Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Istoričar Batrićević je tako upozorio da je „Crna Gora prije 20 godina bila na nivou sekularnosti skandinavskih zemalja, a sada smo, prema istraživanjima, na rangu Irana“, naglašavajući pritom da je Srpska pravoslavna crkva (SPC) postala duhovni oslonac političke većine, te da je „2020. godine u Crnoj Gori došlo do pravoslavne revolucije — pandana islamskoj revoluciji u Iranu“.
Ono što me „u zemljama Zapadnog Balkana“ oduvijek fascinira jest samopouzdanje ogromnog broja javnih ličnosti pri komentarisanju materije o kojoj nemaju ni bazična saznanja. Batrićeviću bi voditelj koji se za emisiju sprema barem guglajući, a ne u svojstvu „direktorke za strategiju i komunikacije“ — šta god to predstavljalo — postavio sljedeća pitanja:
- Da li to hoćete da kažete da je nivo sekularnosti (šta god značila ta sintagma) u Crnoj Gori direktno nasljeđe iz perioda vladavine Momira Bulatovića, odnosno odnosa prema vjerskim zajednicama u SR Jugoslaviji? Možete li pobliže objasniti šta mislite pod „nivoom sekularnosti“?
- Ako već spominjete skandinavske zemlje, da li mislite na Dansku, u kojoj je državna luteranska narodna crkva ustavnom odredbom definisana kao „ustanovljena crkva“, kojom upravljaju kralj (ili kraljica) i parlament (Folketing), i koja se na taj način isprepliće s državnim institucijama, ili na Norvešku, u kojoj „narodna crkva“, iako razdvojena od države, zadržava poseban pravni status i državno finansiranje, ili na Švedsku, u kojoj se crkva, bez državnog upravljanja, finansira iz budžeta, uz obavezu da članovi kraljevske porodice moraju biti njeni pripadnici?
- Pandan islamskoj revoluciji u Iranu dogodio se u Crnoj Gori 2020. godine? Dobro, gospodine Batrićeviću, ako zaista želite da vas iko ikad pozove u neki medij kao relevantnog sagovornika, možete li mi odgovoriti na pitanje: koje to odredbe Ustava Crne Gore definišu jednog vladiku Srpske pravoslavne crkve kao doživotnog „vrhovnog vođu“, najmoćniju javnu ličnost koja se ne bira demokratski, već je imenuje vijeće pravoslavnih teologa, i koja ima ovlašćenja da po svom nahođenju prekraja državnu politiku, nadzire cijeli zakonodavni sistem, imenuje sudije i vrhovni je komandant vojske i sigurnosnih agencija? Da li možda SPC u Crnoj Gori nadzire neki specijalni program obogaćivanja uranijuma s ciljem da Pravoslavna Republika Crna Gora uskoro postane nuklearna sila?
Dobro, jasno mi je da bi odgovori na ova pitanja u potpunosti obesmislili svrhu emisije, ali da li se gledaocima ipak moglo ponuditi više od Lucije Marković i njenog iskustva s minornom protestantskom zajednicom u Hrvatskoj, koja nema nikakvog uticaja na državnu politiku? Ili je koncept emisije takav da se podvrgavanje „potpunoj kontroli u svakodnevnom životu“, koje opisuje Marković, preslika na SPC? Zaista, koji su to vjernici SPC podvrgnuti „potpunoj kontroli u svakodnevnom životu“? Postoji li o tome neko relevantno istraživanje? Nema?
Kao što ga nema, i ne može postojati, za ono što sugerišu nekompetentni istoričar Batrićević i još nekompetentnija magistarka evropskih integracija, kada nastoje da prikažu kako SPC, po uzoru na iranski klerikalni režim, vlada Srbijom i srpskim narodom. Iako svi dostupni dokazi ukazuju upravo suprotno — da je crkveni vrh SPC, iako ne sve njene eparhije, pod direktnom kontrolom režima Aleksandra Vučića, odnosno da je u pitanju model sekularizma koji crnogorski nacionalisti mogu samo sanjati: da politika i državne institucije u potpunosti dominiraju nad vjerskim zajednicama, i na taj način nad slobodom svijesti i savjesti samih vjernika. Da i ne govorimo da se optužba SPC za klerikalizam ravna onom iranskom iznosi upravo u vrijeme kada američkom administracijom dominiraju protestantski hrišćanski nacionalisti, koji vjeruju da će podrška izraelskim ratnim apetitima ubrzati drugi dolazak Isusa Hrista, i koji su svijet doveli na sam rub nuklearnog armagedona.
Ali ne, vidite, posjeta patrijarha Porfirija Moskvi — u stvarnosti propagandni trik naručen od strane države s ciljem prikrivanja potpune potčinjenosti Vučićeve vlasti interesima SAD i EU — upravo je taj događaj koji će nas sutra uvesti u pravoslavnu džemahiriju, a nipošto činjenica da živimo u okvirima globalne politike koju osmišljavaju opskurni sektaški fanatici.
„To nije slučajno. To je trening — neurolingvističko programiranje koje ima za cilj da nadvlada činjenice galamom i emocijama“, izjavila je profesorica Bećirović. Naravno, nije se osvrnula na opskurne sektaške fanatike na čelu još uvijek najmoćnije države svijeta i navodnog uzora demokratskih procesa, već je u tom kontekstu govorila o načinima obračuna s „malignim ruskim uticajem“, koji se, kako je dopunio nekompetentni istoričar Batrićević, navodno sprovodi preko SPC.
Ali ne brinite, naši eksperti imaju rješenje.
Bećirović je navela Ukrajinu kao primjer zemlje u kojoj je, u godinama uoči rata, sistematski građen snažan kontranarativ kroz djelovanje manjih kulturnih i obrazovnih centara. „U mjestima gdje su ruske crkve bile jedina institucija, osnovani su centri s debatama, filmovima, analizama. Ljudi su počeli da vide širu sliku“, kazala je ona.
Ukrajinski kontranarativ? Istorijski revizionizam kojim su gotovo svi ukrajinski kolaboratori i ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata, od Romana Šuheviča do Stepana Bandere, proglašeni herojima batьkіvщine, i u kojem je državno nasilje nad kanonskom Ukrajinskom pravoslavnom crkvom postalo dio legislative? Nasilje omogućeno pučem iz 2014. godine, koji su opet sponzorisali američki neokonzervativci i koji nije imao nikakve veze s demokratijom i voljom ukrajinskog naroda? To je „šira slika“ koju nam nude naši cijenjeni, posve nekompetentni sagovornici.
Da budemo do kraja jasni, kritika vjerskih zajednica, uključujući i vrh Srpske pravoslavne crkve, ne samo da je legitimna, već je nužna u svakom ozbiljnom društvu koje teži demokratskoj i institucionalnoj zrelosti. Međutim, u ovom konkretnom i mnogim drugim sličnim primjerima javnih nastupa u Crnoj Gori mi se ne susrećemo s tim. Upravo suprotno — pod vidom kritike podmeću se laži, ideološke karikature i otvorene šovinističke farse, čiji cilj nije preispitivanje već demontaža, delegitimizacija i satanizacija jedne cjelokupne duhovne i kulturne vertikale. Drugim riječima, ne radi se o kritičkoj misli, već o osmišljenoj agendi. Pod plaštom navodne borbe za sekularizam i antiklerikalizam sprovodi se projekat kulturnog — kao prve faze etničkog — čišćenja, kojim se legitimiše medijska i akademska kampanja usmjerena ka uništenju istorijskog i identitetskog tkiva iz kojeg je Crna Gora nastala kao država. Tamo gdje ovakva vrsta laži uzurpira javni govor do mjere gluposti koja obesmišljava govor kao sredstvo komunikacije, a mržnja se pakuje u oblande „progresa“, kritika više nije korektiv, već i sama biva obesmišljena i postaje sredstvo namjernog nametanja gluposti i destrukcije.
U tom trenutku više ne govorimo o sukobu mišljenja, već o ratu protiv prava na vjersku slobodu jednog cjelokupnog naroda.
Ako je ovo „Građanski ugao“, onda se radi o uglu s kojega se građani posmatraju kao višak, a građanstvo se definiše isključivo prema stepenu spremnosti na ideološku pokornost stupidnim narativima i ništa više.
