Piše: Vuk Bačanović
Kada sam čuo za inicijativu da se na Cetinju, po ugledu na Podgoricu i Bar, podigne spomenik maršalu i doživotnom predsjedniku socijalističke Jugoslavije Josipu Brozu Titu, bilo mi je jasno da ćemo još jednom proći kroz salvu manihejskog pojednostavljivanja jedne ličnosti i jedne epohe. I bio sam u pravu, što, nažalost, nije bilo naročito teško. Dok Josipa Broza jedni drže nekom vrstom novog kralja Artura ili kraljevića Marka koji nije umro, nego samo spava i oživjeće kada ponovo kucne čas da se uspostavi bratstvo i jedinstvo, odnosno građanska država, za druge je on gotovo antihristovsko oličenje zla, najodgovorniji za projekat rasrbljivanja Crne Gore, praotac svih „crnogorskih ustaša“. Iznenađenje je svakako nova generacija crnogorskih nacionalista koji su, po uzoru na ove druge, ali i promišljanja svoga ideologa Savića Markovića Štedimlije, riješili da Broza reprogramiraju od svoga sveca-zaštitnika u kolebljivca okruženog velikosrpskim agentima i, još malo pa, krvnika crnogorske državotvorne misli. Sva ova promišljanja su, malo je reći, potpuno nezrela i samim tim opasna, budući da nisu ništa drugo do diletantsko pojednostavljivanje istorijske ličnosti Josipa Broza.
Biti prekompleksna istorijska ličnost kao Tito i biti za ili protiv te prekompleksne ličnosti zapravo zahtijeva studiozan pristup njegovom liku i djelu, budući da različite faze njegovih političkih transformacija, i prije i nakon što je došao na čelo KPJ, a zatim i socijalističke Jugoslavije, zahtijevaju sasvim različite vrste podrške ili protivljenja. Tipa: jesmo li za ili protiv Tita čija vojska uništava fašističku NDH i uspješno se obračunava s drugim kolaboracionistima, ili smo za ili protiv Tita koji u prvim fazama svoje vladavine uvodi rigidna ograničenja slobode govora — a da ne govorimo o Titu koji dojučerašnje saborce internira na Goli otok, izlažući ih perverznim mučenjima — ili smo za ili protiv Tita koji prepoznaje značaj antikolonijalizma, političkog balansiranja i nesvrstavanja u bipolarnom svijetu, što nam je u današnjici preko potrebno, ili za ili protiv Tita koji na komplikovan i pogrešan način rješava nacionalno pitanje u Jugoslaviji, ostavljajući nam u nasljeđe birokratske oligarhije koje su to isto nasljeđe rasprodale za sitan novac, pa se potom pretvorile u najrigidnije šoviniste, spremne da radi očuvanja vlasti obuku svaki dres — što je, otprilike, siže političke scene u Crnoj Gori u posljednjih trideset godina.
U tom smislu, današnji crnogorski titoisti, odnosno pro-srpske i pro-crnogorske struje u Crnoj Gori, ne idealizuju, odnosno donose niz zamjerki istorijskom Titu — iako bi sve to zaista mogli — kada bi se radilo o ozbiljnim političkim pokretima koji vode računa o bazičnim istorijskim činjenicama. No, to ne čine, jer im istorijski Tito uopšte nije predmet interesovanja, budući da bi to zahtijevalo poticanje kritičkog mišljenja, što im nikako ne ide u prilog.
„Srpski“ Tito u Crnoj Gori se, uglavnom i dalje, svodi na konstruisanu ličnost, hladnoratovsko strašilo iz banalne propagande ravnogorske i ljotićevske emigracije, dok je ovaj „crnogorski“, donedavno, služio kao maska rigidnog antisrpskog šovinizma, koju sada polagano odbacuju, s obzirom na to da su pri kraju ideološkog pročišćavanja ličnosti poput Sekule Drljevića, Savića Markovića Štedimlije, Krsta Zrnova Popovića i nekih zelenaških srpskih rasista crnogorskog stila i iskustva — poput Nikole Petanovića — koji bi, paradoksalno, trebao postati ideolog nacionalnog crnogorstva. Stvari se, dakle, rade potpuno naopako.
Kada bi se u Crnoj Gori zaista njegovao odgovoran odnos prema prošlosti, a samim tim i vodila istinska briga o crnogorskom društvu, istoričari, sociolozi i antropolozi bi vrlo lako došli do pravih razloga političkih i identitetskih podjela u crnogorskom društvu i njihovih korelacija — pa i do Titove uloge u tim procesima — koja, opet, nije banalna ni jednoznačna. Osnovna lekcija u svemu tome bila bi da se istorijske epohe ne mogu tumačiti isključivo kroz ličnosti lidera, a pogotovo ne jugoslovenska socijalistička epoha u kojoj je čak i samo Titovo okruženje bilo podijeljeno na brojne frakcije. Njima je, na kraju — nažalost — bilo zajedničko to što su, djelovanjem ili nedjelovanjem, uništile zajedničku državu. U tom smislu, svoditi Tita na nekoga ko se isključivo bavi zelenašima i bijelašima, odnosno lojalistima Petrovića i Karađorđevića s početka prošlog vijeka, više je nego banalno.
Ne vidim, prema tome, da je podizanje još jednog spomenika Titu u Crnoj Gori išta više od svođenja njegove ličnosti na džokera u političkim obračunima koji nemaju nikakve veze s njegovom epohom. Umjesto da se vraćamo ličnostima, bilo bi daleko uputnije da preispitujemo i prevrednujemo ideje — posebno onu o antikolonijalizmu i jedinstvu balkanskih naroda — karakterističnu za epohu socijalističke Jugoslavije. U multipolarnom svijetu u nastajanju, mali narodi, dakle narodi Balkana, osuđeni su na nestanak ukoliko se ne drže zajedno i ne prestanu da budu puki pijuni na šahovskoj tabli velikih sila. U tom smislu, bavimo se manje Titom, a više slobodarskim idejama na kojima je i sam stasavao, ali koje, iz različitih razloga — na koje je mogao, ali i nije mogao uticati — nije uspio da učvrsti kao trajno nasljeđe. Jer te vrijednosti nam neće vratiti nijeme statue maršala koje se podižu u sasvim suprotne svrhe, već nove generacije koje će ih znati prevrednovati na novi način i za njih se, na sve načine, boriti.
Napomena: Za izradu ovog teksta korištene su izjave koje sam dao u intervjuu za podgoričke dnevne Vijesti
