Piše: Slavica Ilinčić
Da je stanje u prosvjeti teško, složeno i na ivici ponora, bilo je jasno i prije „slučaja“ s Gimnazijom u Podgorici. Kao resor s velikim „rezervoarom glasova“ (što bi rekli depeesovci koji u čovjeku vide samo potencijalnog birača), prosvjeta je u zadnjih 30-ak godina bila stalno u fokusu vlasti. Neutaživa želja DPS-a i njegovih prirepaka da slobodno zahvataju iz tog rezervoara kad god im pritreba, vremenom je toliko rastočila i unakaradila obrazovni sistem da se on, bezmalo, pretvorio u sopstvenu ironiju. Najveći doprinos unižavanju prosvjete dali su nikad neprežaljeni direktori, smijenjeni u ljeto 2021.godine. Svaki partijski nalog bespogovorno su izvršavali, ucjenjivali i pritiskali zaposlene, posao davali samo političkim istomišljenicima, čuvali i krili norme za svoje pulene, razarajući tako nastavni kadar nesposobnim, često polupismenim strašljivcima i poslušnicima, nerijetko sa sumnjivim diplomama.
Vremenom, to se moralo odraziti na kvalitet rada u školama, gdje je postalo važnije organizovati nekakav bazar ili lijepiti sličice, od učenja i pisanja. U takvom ambijentu, kada se poklanjaju ocjene, kad nema kriterijuma i kad je bitno ko je otac ili majka nekog učenika, ne može se očekivati ništa bez potonuće, oličeno u katastrofalnim reformama, neznanju, bahatosti, vršnjačkom nasilju, hiperprodukciji „Luča“ i poslušnim nastavnicima koji se i svoga hlada plaše. Naravno, ne svih, ali svi oni koji nisu bili servilni, sklonjeni su, marginalizovani, zapošljavani po selima ili nigdje. Da nije tako, ne bi se moglo desiti da nastavnik na posao čeka sedam, osam, pa i 10 godina, a bio je i slučaj da je jedna nastavnica bez posla bila 20 godina.
Normalno, sve to su pratile izmjene školskih zakona koje su bile uvijek nepovoljnije po nastavnike.
Čak su i novine koje su u zakone unošene u ovom „posttridesetoavgustovskom periodu“ suštinski neproduktivne, i dalje imajući u fokusu uglavnom direktore. Bilo je ključno da li kandidat za direktora da ima pet ili sedam godina staža, da li školski odbori imaju sedam, pet ili tri člana, ko bira direktora – odbor ili ministar i slično.
Ne kažem, nije to nevažno, ali je mnogo važnije odrediti kriterijume – ko može predavati našoj djeci, ko ima prednost, kako obezbijediti nastavniku uslove za nesmetan rad, kako mu dati suštinsku autonomiju u poslu.
Dok se te stvari ne riješe, i dok ne prestanemo da samo prepisujemo reformska rješenja iz uspješnijih sistema, nema nam napretka. Samo ćemo šminkati pokojnika. Moramo, po onoj narodnoj – u se i u svoje kljuse – svoju budućnost graditi na svojim temeljima.
Izvor: Fejsbuk
