Piše: Aleksandar Živković
Kada se Njemačka ujedinjavala sedamdesetih godina devetnaestog vijeka, jedno od glavnih pitanja bilo je koji će dijalekt da dobije status službenog jezika. Moru lingvističkih teoretičara suprotstavio se Fridrih Niče koji je napisao da je ukidanje južnonjemačkih dijalekata – varvarizam.
Kasniji istraživači korijena nacizma, došli su do zaključka da su rasne teorije popularisane u Njemačkoj, između ostalog i zato, da bi se jedinstvom u rasi prikrilo jezičko i vjersko nejedinstvo u masama naroda.
U cijeloj toj zbrci našla su se južnoslovenski narodi, sa različitim vjerskim tradicijama („nacionalizmi Sudnjeg dana“, kako je tu pojavu nazvao proučavalac stvaranja Jugoslavije Milorad Ekmečić), sa dijalektskim razlikama i unutar religioznih grupa, o različitim istorijskim okolnostima u kojima su se ti narodi razvijali da ne govorimo.
Država, zajednička, dugo sanjana, kao da je dodavala ulje na vatru ideologijom, najpre „troimenog naroda“, pa, pod komunizmom, „jugoslovenskog socijalističkog patriotizma“, u kojoj su granice među republikama tek, navodno, „linije u mermeru“.
Raspad ili razbijanje Jugoslavije, još nemamo jedinstveni stav u nauci šta je od tog dvoga bilo pretežnije, desio se u istorijskom trenutku kada je na zvaničnom Zapadu nacionalizam proglašen za atavizam, ali su proradili drugi identitetski svrabeži, „rodni“, regionalni, što je praćeno uspostavljanjem politički korektnog novogovora.
Aleksandar Živković: Kako je Vučić upoznao patrijarha Pavla?
Međutim, i primjer bivše Jugoslavije je pokazao, da „u najboljem od svih svjetova“, još ima mjesta u kojima nacionalizam može korisno da posluži globalnim upravljačima.
U Crnoj Gori, Bog zna čemu taj identitetski svrabež i dalje služi. Ali da se češemo zbog njega, češemo se. Evo, prije neki dan pročitah jedan apodiktički tekstić na jednom od velje identitetskih portala. Veli u njemu autorka da je Boka u Crnoj Gori, te da se bokeljski (bokeški?) folklor ima smatrati crnogorskim. O tome ima da vode računa organizatori folklornih festivala po Boki kotorskoj i da naglašavaju da je to što se dolje igra i pjeva „vas crnogorski“.
Ne bih bio kaliježni Markovljanin, kad bih odćutao da su meni bokeški plesovi više lacmanski, zna se valjda još šta je naše oro.
Uhvatio i mene identitetski svrabež, pa to ti je.
Šalim se malo sa tim pitanjem čiji je naš bokeljski (bokeški?) folklor?
Varvarsko je to pitanje. Nek igraju i pjevaju đeca (djeca), ona i onako nauče sve folklore, dok kažeš identitet.
