Piše: Vuk Bačanović
Biće skoro osam godina kako sam rastao sa javnim mnijenjem u Sarajevu. Bilo je to kada su kantonalne ili gradske vlasti – ko bi već upratio te nadležnosti – dopustile jednom opskurnom portiru iz još opskurnijeg Antidejton pokreta da na trg preko puta centralnog gradskog (Velikog) parka postavi instalaciju koja je predstavljala konture granica Republike Srpske u vidu masovne grobnice prepune ljudskih kostiju, za ovu priliku izrađenih od gipsa. Kultura sjećanja na masovne zločine je prirodna stvar. Ali ovdje se nije radilo o tome. Radilo se o morbidnoj profanizaciji žrtve s ciljem stavljanja mete na čelo cijelom srpskom narodu u Bosni i Hercegovini. Oglasio sam se o tome na društvenim mrežama, doduše preoštro i kako ne bih uradio sa sadašnjom pameću, ali, opet bez trunke zle namjere. Epilog je bio poznat. Gubitak posla, histerija neznavene mase na društvenim mrežama, raspadanje dotadašnje, očigledno pogrešno izgrađene slike svijeta. Tada sam shvatio da su empatija i industrija utjerivanja lažne empatije u svrhu političke korektnosti dijametralne.
U noć izlgasavanja Rezolucije UN-a o Srebrenici ponovo sam se obreo u rodnom gradu. Vraćajući se kući u sitne sate, supruga i ja smo sjeli na novosagrađene klupe na trotuaru kod Velikog parka da se odmorimo i osluškujemo noć. Park nismo gotovo da nismo mogli vidjeti jer je bio ograđen bilbordima sa fotografijama prizora iz masovnih grobnica. Ljudski ostaci, tijela u terminalnoj fazi raspadanja, slika cijelog ženskog leša, dječja cipelica… Ponovo, kao i prije osam godina, problem nije u memorijalizaciji stradanja koje je svojestveno svake dostojanstvene ljudske zajednice, već sa sistemskom morbidnošću i profanizacijom žrtvava.
Vuk Bačanović: (Ne)primjerene manipulacije Jasenovcem
Na stranu sada što duboko uznemirujućim fotografijama nije mjesto na javnim površinama, već u specijalizovanim stalnim muzejskim postavkama, izložbama, monografijama, riječju na mjestima koja ljudima omogućuju da se psihički pripreme na duboko uznemirujuće prizore koje će vidjeti. Umjesto toga, žrtve se tretiraju kao da su deterdžent, sapun, sredstvo za poliranje, pasta za zube, ili šta se već reklamira na bilbordima. Stvari stoje daleko užasnije od nedostatka pijeteta. Da li je onaj kome je pala na pamet ovakva ideja ili je za njenu realizaciju izdao dozvolu – a ovaj put se ne radi o opskurnom domaru već o gradonačelnici koja mu je uručila orden – da se među onima koji svakodnevno prolaze najfrekventnijom gradskom šetnicom neće naći upravo neko čija je najbliža rodbina stradala, neko kome neće biti najprijatnije da u svakodnevnoj šetnji gleda njihove ostatke oskrnavljene uspomene? Da možda neko dijete, igrajući se u parku, gledajući ove prizore, neće doživjeti traumu koja će mu uništiti ostatak života? Još gore, kakvu poruku takvi bilbordi, bez ikakvog dodatnog edukativnog materijala, šalju onima koji su imali tu sreću da se rode nakon rata, a sada su u najosjetljvijim formativnim godinama? Kakve osjećaje oni treba da generišu?
Vuk Bačanović: Katuna matata
Gradonačelnica Sarajeva koja je dopustila ovakvo odvratno iživljavanje nad sjećanjem na žrtve masovnih zločina, ne samo da je prevršila mjeru opskurnog portira od prije osam godina, već je otprilike na nivou umiroljenog episkopa mileševskog Filareta Mićevića, pravoslavnog klirika koji se ranih devedesetih nije skidao sa ekrana džiberskih privatnih televizija držeći u ruci lubanju, kako je tvrdio, “malog Ilije kojeg su muslimani oteli majci iz naručja i zaklali”. Ono što je Filaret radio sa lažnom lubanjom, koju je pronašao strah me je i pomisliti gdje, gradske vlasti Sarajeva rade sa slikama posmrtnih ostataka žrtava rata 1992-1995. Daleko je od bilo kakvog pretjerivanja reći da se takav postupak može svesti samo na komercijalizaciju i estradizaciju smrti. Još strašnije, to je njihovo drugo, simbolično ubijanje. Prvi put ih je ubila zločinačka vlast Radovana Karadžića. Ubijeni su zato što su bili oni demonizovani “drugi”, a drugi put priučeni digitalni nekromanseri, sa ciljem da ih ožive u morbidnom performansu koji ne zna za granice srama.
Bio sam, istina, preoštar prije 8 godina reagujući na daleko manju morbidnost. Ali nimalo preoštar, već preblag i neadekvatno kritičan, kada sam vlasti koje njeguju ovakvu antikulturu sjećanja označio kao fekalne izlučevine. Jer su izlučevine pokvarenog mozga daleko smrdljivije, posebno na način kako oblikuju generacijsko razmišljanje. Neetičan, nehrišćanski i morbidan odnos ka posmrtnim ostacima ustaškog genocida je devedesetih bio jedan od najvidljivijih simptoma najvećeg posrnuća srpskog društva u njegovoj modernoj istoriji i, nažalost, vodeće sredstvo kojim se masama ispirao mozak kako bi se doimalo da oni koji će potom završavati u masovnim grobnicama i nisu toliko ljudi koliko i mi. Sarajevski vlastodršci, pored toga što, poput vještačke inteligencije, deklamuju istrošene floskule o suživotu razliitih kultura i religija, očigledno godinama žeđaju da preuzmu tu štafetu morbidnosti i smatraju da im se sada za to konačno pružila prilika.
Vuk Bačanović: Mjesto za Srebrenicu u srpskoj istoriji | Žurnal (zurnal.me)
Čitam vijesti o napadu na 14-godišnjaka u samom centru grada, pred tržnim centrom u kojem svakodnevno kupujem. Krivica? Nosio je dres Crvene zvezde. “Skidaj četničku majicu, šta si to obukao, ubiću te, povrijediću te, skidaj!”, urlali su huligani pokušavajući ga skinuti do gola pred majkom. Radi se o jednom od najvećih tržnih centara u gradu koji je uvijek prepun ljudi. Niko nije reagovao. Bilo bi pojednostavljivanje reći da je to zbog konkretnih bilborda iz Velikog parka, kada mozgovi koji osmislili njihovo postavljanje ne bi bili isti oni koji su doveli do toga da je zlostavljanje maloljetnika radi pogrešnog dresa i nacionalnosti naočigled pasivne mase sasvim prirodna stvar. Mozgovi dežurnih moralnih pozera koji su karijeru posvetili najperfidnijem i najsubliminalnijem huškanju da bi se potom snebivali: “Otkud ovo? Sramno.”
Bio sam, možda, preoštar prije osam godina. Ali bio sam potpuno u pravu.
