Piše: Vuk Bačanović
Hrvatska je Crnoj Gori nedavno uputila “prosvjednu notu”. Prosvjeduje se zbog zabrinutosti da rezolucija o Jasenovcu koja je predložena na usvajanje crnogorskoj parlamentarnoj većini predstavlja “neprimjerenost manipulacijom žrtava Jasenovca u političke svrhe”, uz upozorenje da Crnu Gora pripazi šta radi jer bi neke stvari mogle ugroziti njen put ka EU. Zbilja su gadne te političke manipulacije, posebno kada podsjetimo da je Hrvatska, kao sponzor Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici prije 3 godine uručila državna odlikovanja Vojnoj policiji HVO i PPN „Ludvig Pavlović“ (nazvana po pripadniku ustaške organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo), a još malo prije i komandantu HVO-a Zlatanu Miji Jeliću, optuženom za zločine nad mostarskim Bošnjacima 1993-1994. Doista bi, prema tome, bio krajnji bezobrazluk tvrditi da u hrvatskoj podršci Rezoluciji o Srebrenici ima bilo šta osim čistog humanizma i empatije prema bošnjačkoj patnji. Inicijativu za rezoluciju o Jasenovcu je, jada se novinar, vladi bliskog, Večernjeg lista, pokrenuo «nositelj titule četničkog vojvode» Andrija Mandić. Zaista, Mandić i jeste nekakav «vojvoda», ma koliko takav označilac u njegovom slučaju bio ozbiljan i relevantan koliko i onaj drugarica i drugova za DPS-ovce toliko mile hrvatskim lijevim liberalima, no zašto bi samo ta činjenica doprinosila istinitosti tvrdnje o navodnoj „neprimjerenosti manipulacije“? Samo zbog toga jer Mandićeva maniplacija ukazuje da hrvatsko poigravanje žrtvama Srebrenice također nije ništa drugo do bezočna manipulacija, tako svojestvna tekovinama globalne politike?
Interes Srba u Crnoj Gori | Žurnal (zurnal.me)
Ili možda zbog toga što bi pokretanje inicijative za rezolucijom o Jasenovcu moglo pokrenuti još neka vrlo bitna pitanja kada je u pitanju odnos hrvatske države prema srpskom narodu, bilo da on živi u Hrvatskoj, Republici Srpskoj, Srbiji ili Crnoj Gori. Jer Jasenovac za trenutno dogovorenu vladajuću koaliciju HDZ-a i Domovinskog pokreta može biti samo simbol trijumfa nad Srbima, spomenik koji je lako obići, uz tako lako sastavljive protokolarne izraze žaljenja. Da zaista postoji konsolidovana srpska politika, ona se u slučaju Republike Hrvatske ne bi bavila isključivo Jasenovcem, već bi daleko više prostora posvetila hrvatskoj kulturnoj i identitetskoj politici. I tu bi činjenica da glavno glasilo rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, Glas koncila objavljuje revizionističke pamflete koji ustašku državu aboliraju od genocida, a Jasenovac proglašavaju nekom vrstom popravnog doma i rehabilitacionog centra bila sporedna. Ono što na šta bi srpska kosolidovana nacionalna poltika, da barem postoji u Crnoj Gori, stavljala u fokus jeste memorijalizacija dvojca Alojzije Stepinac-Franjo Tuđman, prvog kao duhovnika, a drugog kao oca otadžbine.
Vuk Bačanović: Mjesto za Srebrenicu u srpskoj istoriji | Žurnal (zurnal.me)
Što se tiče prvog, uvijek se treba vraćati na njegova pisma papi Piju XII, po uspostavljanju ndh u kojima oduševljeno prenosi riječi Slavka Kvaternika da će Hrvatska „ili biti katolička zemlja ili da nestane“, te da, budući da je želja onih koji trenutno vladaju provođenje katoličkog učenja obavevezuje „da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“. „Vjerujem“, piše Stepinac u junu 1941. „kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” Drugi se potrudio da ovom zlokobnom fanatizmu da formu naučnog izraza, odnosno izričaja, pa je tako u svom kapitalnom djelu, Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989 utvrđuje da su etničko čišćenje i genocid možda nešto okrutno, ali da „dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese.”
Da u Crnoj Gori, Srbiji, ili Republici Srpskoj postoji konzistentna srpska politika, onda bi se prosvjed protiv demonski licemjernog hrvatskog dušebrižništva nad Srebrenicom morao prevashodno sastojati od ukazivanja na to da se po Stepincu i Tuđmanu u Hrvatskoj nazivaju trgovi, ulice, institucije, crkve i da je već to dovoljno uvrjedljivo i zastrašujuće za srpski narod u i van Hrvatske. Posebno zbog toga što je takva Hrvatska članica NATO-a i EU i, prema tome, u poziciji da određuje razinu usklađenosti sa evropskim vrijednostima, odnosno ko će biti član EU, a ko ne. Da u Crnoj Gori zaista postoji konzistentna srpska politka, neko bi, valjda našao za shodno da podsjeti da su se za zločin u Srebrenici javno izvinuli predsjednik Srpske, Dragan Čavić, kao i da su i Srbija i Crna Gora u svojim skupštinama usvojile deklaracije kojom osuđuju zločin u Srebrenici imenujući ga na način na koji je njegovim vinovnicima iz VRS presuđeno u Hagu. I da Hrvatska kao transparentn baštinik vrijednosti Stepinca i Tuđmana i koja je nedavno ponizila predsjednika SDSS-a, lidera srpske manjine Milorada Pupovca, baš i nema predispozicije da bilo kome drži moralne lekcije o „neprimjerenim manipulacijama“.
Elis Bektaš: Stamatović to voli vruće | Žurnal (zurnal.me)
Naravno da također možemo dovoditi u pitanje moralni kredibilitet lika i djela Andrije Mandića, posebno ako imamo na umu proročanske riječi Rodoljuba Čolakovića da se Srbima ne piše dobro ako se budu branili politikama koje su zagovarali Ćosić, Crnčević, Mihiz i koje definitivno spadaju u one koje podržava i Mandić. Da li su Crnu Goru u stanju odbraniti oni koji su je već jednom stavili u poziciju moralnog rasula i neodbranjivosti od tuđmanovskih aspiracija, posebno onih kulturno-političkih i istorijsko-falsifikatorskih? Još bitnije pitanje od ovoga glasi: zar Crnu Goru od tuđmanovsko-stepinčevskih ucjena najprije ne bi trebali braniti drugarice i drugovi iz DPS-a i drugih crnogorskih partija koje za sebe tvrde da baštine tekovine NOB-a? Ili to neće i ne mogu jer su trenutno više fokusirani na, za njih, besprijekorno antifašistički umjetnički izričaj Marka Perkovića Tompsona? Odgovori na ova pitanja su ujedno i odgovor na pitanje svih pitanja: da li je Crna Gora sposobna da se konsoliduje kao društvo čije principe niko iz inostranstva ne može dovoditi u pitanje bez adekvatnog žustrog odgovora, ili će ostati politikantska žabokrečina u kojoj svaka vrijednost istinski biva izvitoperena u “neprimjerenu manipulaciju” za jednokratnu upotrebu. Bilo bi više nego žalosno ako se ispostavi da je Radman, u tom smislu, na demonski način, bio u pravu.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala