Piše: Elis Bektaš
Pitao me jednom jedan moj mlađi poznanik koji nije baš puno pametan ali je zato bio dovoljno srećan da ga mimoiđe obavezno služenje vojnog roka, da li je istina da je JNA služila da se u njoj zeleni mladići pretvore u SMB muškarce pa čak i u muškarčine. Sad ću ti ja, velim, ispričati jedan zanimljiv a poučan slučaj jednog mog starijeg prijatelja koji je posve različit od tebe, jer je on imao pameti ali sreće, eto, baš i nije imao te je stoga godinu i još malo proveo u uniformi a da stvar bude još tragičnija tada je bilo mirnodopsko stanje te tako nije imao priliku čak ni za neki sasvim kratak okršaj sa dušmaninom što je u osnovi jedina smislena i zabavna stvar ako čovjek već mora obući uniformu.
Taj je moj prijatelj nakon pola godine u školi rezervnih oficira prekomandovan u Beograd gdje su ga rasporedili u nekakvu generalštabnu administraciju da tu stažira jer je bio pismen i pametan a takve u vojsci vazda valja mudro iskoristiti a ujedno ih i skloniti od druge čeljadi i tako otkloniti opasnost da će ih taj pametni zbunjivati i usađivati im sumnju u um i u dušu. Jednom je taj moj prijatelj imao slobodan dan pa je otišao sebi kupiti knjigu a koliko se sjećam njegovog sjećanja na taj dan, riječ je bila o Ničeu.
Onda je otišao popiti vinjak u kafanu Arilje. To je kafana u kojoj sam i ja mnogo godina kasnije volio sjediti i čitati a koja danas srećom više ne postoji ali nemoj misliti da sam ja postao kivan na kafane već mi je jednostavno lakše voljeti nešto što ne postoji nego nešto što postoji ali je suviše daleko. Dok je moj prijatelj onako mršav i koščat sjedio povijen nad Ničeom i pio svoj vinjak u kafanu je ušao Toma Zdravković i sjeo za drugi sto, a kad mu je prišao konobar sa obaveznom salvetom preko lijeve podlaktice Toma je poručio svoje piće a onda dodao – odnesi piće i vojniku, da nema vojske kome bih ja pevao.
I ja sam kasnije služio tu vojsku o kojoj sam već znao mnoge stvari jer nam je ona postala dio svakodnevnog života putem emisije Dozvolite da se obratimo i na razne druge načine, a i nakon toga mi se ta vojska petljala u život i ja sam dugo mislio da niko nije zaista znao za šta ona ustvari služi, počev od glavnokomandujućeg pa sve do tek pristiglih regruta, ali kada mi je prijatelj ispričao ovo svoje iskustvo ja sam se osmijehnuo i zadovoljno pljesnuo rukama kazavši – eto, ipak je neko znao čemu je ta jebena vojska služila.
