Piše: Vuk Bačanović
U prethodnoj kolumni koja se ticala onoga što autor portala Kafe del Montenegro Ljubo Filipović također naziva kolumnom, argumentovano sam dokazao da su za dotičnog i njemu slične autore ovog portala argumenti terra incognita. Glavnina zamjerki koje sam dobio za tekst nisu se ticale njegove sadržine, već motivacije da se bavim neznalicama. Međutim, moje bavljenje osobama koje istupaju u javnom prostoru, pa stoga i dotičnom grupom autora, kolumnista Kafe del Montenegra, nije uzrokovano činjenicom da se radi o dokazanim neznalicama, već fenomenom promocije katastrofalne količine neznanja kao tobožnje progresivne misli.
Riječ „kolumna“ potiče iz latinskog jezika, od riječi „columna“, što znači „stub“ ili „stubac“. U arhitekturi, columna se koristila za označavanje vertikalnih stubova koji podržavaju strukture. Ova simbolika prešla je i u pisanu riječ. U kontekstu novinarstva i književnosti, „kolumna“ označava redoviti, često vertikalno poređan tekst u novinama ili časopisu, baš kao što stubovi podupiru zgradu. Kolumnisti pružaju vlastito mišljenje ili analize na specifične teme, slično tome kako stubci u arhitekturi daju potporu cjelokupnoj građevini. U tom smislu Ljubo Filipović i njegove kolege u kafiću Montenegro, Andrej Nikolaidis i Dragan Bursać nisu bitni kao osobe čiji tekstovi sadrže minimalno ili nimalo znanja, već kao potporni stubovi ideološkog sistema baziranog na pabirčenju laži i poluistina, a potom njihovom združivanju u mega laži i poluistine. U ovom procesu čak prestaje biti bitna tema kojom se pomenuti bave u svojim tekstovima, već isključivo njihova frapantna intelektualna zapuštenost u pristupu bilo čemu, odnosno fenomen bizarnog blebetanja.
Hajde da vidimo na tri primjera kako to funkcioniše
Najprije, Nikolaidis optužuje predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića za etno-biznis u Crnoj Gori u kojoj ustav… ne poznaje nikakve “predstavnike naroda“, „etničku zastupljenost“, „etničke kvote“, što bi u okvirima sveukupne kritike postojećih balkanskih etnizama bilo legitimno da upravo isti kolumnista prije nepune dvije godine nije histerično da svako „kad god je u prilici… na svaku crnogorsku crkvu i manastir okači crnogorsku zastavu: „Neka ih takozvane monahinje i takozvani popovi uklone. A onda neka ih takozvani ministar privede, a takozvano crnogorsko pravosuđe kazni. Čija je zemlja, njegova i vjera, kažu.“ Drugim riječima, kada treba spriječiti srpski narod u ostvarivanju legitimnog interesa u vlastitoj državi, onda se nariče nad ugroženošću građanske demokratije od etno-biznisa, a kada ta prava treba ugroziti ili oduzeti priziva se princip Carske dijete u Augsburgu iz 1530 i feudalni princip cuius regio eius religio.
Ali predočimo sada sebi kako izgleda takmičenje u proizvodnji šovenskih bilmezluka na liniji Nikolaidis-Bursać. „Čiji je jezik, onoga je i država“, „Jezik je kuća bitka“, nariče čuveni humanista i izumitelj sintagme „prismrditi srpstvu“ nad za njega pornaznom realnošću da najveći procenat crnogorskih građana svoj jezik imenuje onako kako je bio imenovan od iskona njene državnosti i pismenosti. U čemu je tačno problem? U samom etno-biznisu ili zbog toga etno-biznis koji podrazumijeva redovnu sanaciju stbova dukljanskog šovinizma ne ide kako je planirano? „Koliko je Srba dovoljno Srba“, nastavlja lažni partizan Bursać svoju naricaljku, parafrazirajući suštinski jadikovku šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića o pretjeranom „demografskom oportunizmu“ Bošnjaka.
A kakav Filipović ima odgovor? Nakon što sam ga u prošlom tekstu demaskirao ne samo kao neznalicu, već i društvenog inžinjera vučićevsko-naprednjačkog tipa, odlučio je odgovoriti na sljedeći način:
Prije neki dan sam pisao o antifašizmu. Izgleda da je to taklo živac nekim krugovima u crkvi i među nosiocima ideje velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori, pa su uslijedili tekstovi u portalu Žurnal koju vodi Vuk Bačanović, novinar sa jako čudnom agendom, koga su jedno vrijeme forsirale Vijesti. Bačanović je radio za Federaciju BiH, da bi se onda preselio kod Grigorija u Mostar i na kraju završio u Podgorici, đe je registrovao svoj portal.
Na stranu što Filipović nije pisao o antifašizmu, već neznalački brljavio u istoj mjeri kao i njegova dvojica kolega, ali kakav je ovo odgovor? Šta je tačno velikosrpski u navođenju nepobitne istorijske činjenice da je Crna Gora nastala na državotvornoj ideji obnove srpske države? Je li nam to u stanju objasniti družina koja zaziva feudalne principe, cjelokupnu autohtonu kulturu primorskih Srba od kojih potiče i autor ovih redaka izjednačava sa smradom i urinom, ili pak dnevni mislilac čiji se odgovor na argumentovanu kritiku svodi na navođenje geografskih lokacija na kojima je živio i/ili još uvijek živi njen autor. No očigledno da bi fenomen bizarnog blebetanja zahtijevao da sam napisao nešto poput: Filipović voli piti kapućino u Zagrebu, gdje voli uslikati selfi sa Rahimom Ademijem, a vidno je i da voli dobro večerati u Podgorici.
Za kraj još jedna informacija za potporne stubove dukljanizma, a posebno za brojača govornika srpskog jezika Bursaća koji se predstavlja i kao profesor filozofije. Hajdegerova misao o tome da je „jezik kuća bitka“ nije vezana za specifične, pojedinačne jezike kao što su njemački, mađarski, srpski, francuski ili bilo koji drugi nacionalni jezik, odnosno imenovanje bilo kojeg jezika etničkim prefiksom. Njegova filozofija jezika nije usmjerena na razlikovanje među nacionalnim jezicima, već se odnosi na samu prirodu jezika uopšte, kao sredstva kroz koje se otkriva bitak. U tom smislu, crnogorski jezik u pisanoj ostavštini istaknutih kolumnista Kafe del Montenegra, se, ne zbog svog imenovanja crnogorskim, već zbog nesposobnosti svojih govornika da izreknu i jednu artikulisanu misao baziranu na osnovnim saznanjima o onome o čemu imaju pretenziju da pišu, može okarakterisati kao nemušti novogovor kreiran isključivo u svrhu sistematskog pomora moždanih ćelija i dokinuće misli.
