Piše: Miroslav Zdravković
Prethodnih dana pojavili su se podaci o ukupnom iznosu pomoći SAD-a Ukrajini od oko 170 milijardi dolara. Pretpostavimo da je pomoć „Kolektivnog Zapada“ u Evropi još oko 150 do 200 milijardi dolara, a dodajmo ovim ciframa i pomoć Izraelu, saveznicima u Africi i Aziji, pomoć Japana, Tajvana kineskog, Australije i Novog Zelanda, i korišćenje novca od zaplenjenih deviznih rezervi Rusije, i možemo doći do fantastične svote od 500 do 700 milijardi dolara iskorišćenih za „odbranu demokratije“, „ljudskih prava“, „sistema zasnovanog na pravilima“ itd…
Iz analiza podataka o raspodeli dohotka i o nejednakostima (link) možemo videti da su nejednakosti najekstremnije u Latinskoj Americi i da su se odnosi raspodele pogoršali u gotovo svim regionima osim u Aziji i Africi, gde ovi povoljni procesi mogu biti posledica uticaja razvoja u Kini i u većim zemljama Afrike.
Ovi podaci se odnose na period od 1995. do 2021. godine a Ernesto Sabato je još 1998. godine napisao da mu nije jasno o kakvom se to neoliberalizmu govori ako je sloboda nastupila samo za vukove, da mogu slobodno da pojedu ovce (link). On je pisao o novoj kategoriji izopštenih, kao i o milionima ljudi koji svakoga dana rizikuju živote i zdravlje kako bi prehranili porodice. Ukoliko je takvo stanje materijalne bede u većini zemalja Latinske Amerike, nije li to okidač za masovnu migraciju u SAD?
Miroslav Zdravković: Kratka ekonomska istorija SSSR-a i ko je kako nakon raspada prošao?
Ruska agresija na Ukrajinu dovela je do 4,3 miliona izbeglih lica u EU (broj izbeglih u Rusiju nije važan, jer rasizam vlada u medijima). Ali, pre njih, ratovi u Avganistanu, Iraku, Libiji i Siriji pokrenuli su masovne migracije ka EU, gde hiljade udavljenih ostaje u Mediteranu: toliko je veliko beznađe koje pokreće migrante, jer ljudski život ne vredi gotovo ništa u njihovim zemljama.
Finansijska, bezuslovna, pomoć migratorskim maticama u Latinskoj Americi, Africi i Aziji značajno bi uticala da se ove očajničke migracije smanje. Finansijska pomoć bi trebalo da ide u pravcu poreskih reformi koje bi omogućile pravedniju, ravnopravniju raspodelu u siromašnim zemljama. Osim poreskih reformi razvijene zemlje bi trebalo da ulože novac u njihov ekonomski razvoj, ne u iskopavanje litijuma, nikla i drugih ruda od kojih one nemaju gotovo ništa, već u razvoj preduzetništva i poljoprivrede, u stvaranje nade da će materijalni položaj većini iduće godine i u idućim godinama biti bolji, pa će se i osnovni motivatori za migracije smanjiti, a želja za radom i uspehom u svojoj zemlji povećati.
Ovo je skup nabacanih misli dok iščitavam prevedene knjige Ernesta Ge Vare na srpski jezik i par dana pred izbore u SAD, a koji zajedno u mojoj glavi ukazuju na bolne suprotnosti koje bi bilo relativno lako rešiti, ukoliko bi njihovo rešavanje bio i cilj, a ne dalje rasplamsavanje sukoba i nestabilnosti.
Izvor: Makroekonomija
