Projekat „Openhajmer“ je zaslužio sve moguće nagrade, pa i ovolike, silne oskare. Filmu „Jadna stvorenja“ svakako pripadaju odlikovanja za kostime i scenske efekte, – bez kojih, iskreno, ne znam čemu bi taj film služio? Skorcezeov film o Indijancima nije zadovoljio ni ovdašnju probirljivu publiku (nijesam gledao ali su mi prijatelji pozaspivali na projekcijama širom Crne Gore) pa kako se mogao nadati nečemu na pacifičkoj obali Amerike…. „20 dana u Mariopolju“ je izraz američkog spoljnopolitičkog čitanja rata u Ukrajini, i za to je žrtvovan jedan oskar. Itd….
Mi u Crnoj Gori smo mogli da gledamo ovu ceremoniju putem tv i interneta. Glamur, i umjetnički nivo ovog događaja ostavljaju utisak druge planete u odnosu na Balkan. Teško da ikada možemo, mi odavde zaraditi ili osvojiti nekog oskara. Vrijeme majstora animacije Vukotića i hladnoratovskih dimnih signala je prošlo….
Ali, ne mogu ni Amerikanci nikada imati onog Oskara koga mi imamo. Oskar Huter je primjer nevjerovatnog spoja raznih žanrova, i scenskih umijeća. Spoljašnjost uglađenog građanina i kosmopolite; unutrašnjost ekstremnog šoviniste; specijalni efekti – strogog vaspitača koji zna da podvikne; klovnovsko umijeće da od sebe, u par koraka, napravi budalu i predmet podsmijevanja…. Ako bi ljudi iz američke filmske akademije razmislili pa da proglase kategoriju za apsolutnu pojavnu zbrku i metež, mogli bi da nagradu imenuju po ovom našem Oskaru, i da je dodjeljuju onima koji su baš sve promašili i sve pogrešno shvatili u poslu kojim se bave.
Do čitanja u narednom broju….
