Piše: Aleksandar Živković
Žiri Sajma knjiga u Beogradu ove godine je vrlo pošteno i odgovorno nagradama izdvojio doprinos ranije ne toliko nagrađivanih, a zaslužnih izdavača. I to, svakako, zaslužuje pohvalu. Tako je izdvojen izdavački poduhvat Mitropolije crnogorsko – primorske, knjiga o rukopisima Cetinjskog manastira, dr Milene N. Martinović. Radost kvari što je izdavač i djelo nagrađeno za trud u „dijaspori“! Nema u ovome nikakve specijalne primisli prema Crnoj Gori i Cetinju, prošle godine je, na primjer, za najboljeg izdavača iz „dijaspore“ nagrađen Andrićev institut iz Višegrada. I tada su se čula pitanja kakva je „dijaspora“ Višegrad?
Nema, dakle, u tom nagrađivanju, i prošlogodišnjem i ovogodišnjem, da ponovim, potpuno zasluženom, nikakve primisli, ali ni promišljenosti.
Ako već ne koriste zaista otrcanu „regionalnu“ odrednicu, mogli bi da nagrađuju knjige objavljene na srpskom jeziku van Srbije, ili neku drugu formulaciju.
Jer, ne treba posebno dokazivati, Crna Gora, i na primjer, Hercegovina, nijesu nikakva dijaspora Srbije, prije bi se moglo reći obratno. Čak, da je sreće da imamo izdavača na srpskom na području današnje sjeverne Albanije, ni to ne bi bila dijaspora (stara Zeta je u pitanju). Znači, u ovom slučaju radi se o potpunoj nepromišljenosti, ili nas to činovnička kultura u Srbiji priprema da i djela sa Kosova i Metohije, uskoro smatramo kao proizvod „dijaspore“?
