Piše: Prof. dr Dušan Krcunović
Nedavna najava predsjednika Skupštine Crne Gore gospodina Andrije Mandića da bi Njegoševa zavjetna kapela na Lovćenu trebala da bude ponovo izgrađena pored Meštrovićevog mauzoleja, kako bi se konačno ispoštovala poslednja volja vladike, vladara i pjesnika, a njegovi zavađeni potomci međusobno izmirili, izazvala je snažne vibracije na trusnom crnogorskom društveno-političkom tlu.
Ideja o obnovi Njegoševe kapele pokrenula je lavinu prijetećih riječi njenih protivnika koji su se obrušili „drvljem i kamenjem“ na predlagača, kao da je ideja o poštovanju Njegoševog amaneta, dakle svetinje njegovog groba i zavjetne crkve nešto novo, nesvakidašnje i nečuveno, a ne izraz davnašnje i kolektivne želje. Surgum, prijetnje i ucjene društvenim nemirima na sam pomen obnove Njegoševog zavjeta ustaljena je reakcija onog „seizmički“ najaktivnijeg dijela crnogorskog društva iz kojeg je potekla razorna politička stihija kojom je crnogorsko društvo bilo pogođeno protekle tri decenije, ali i Lovćen sa čijeg je vrha prije pedeset godina tom istom političkom stihijom zbrisana Njegoševa kapela.
Time nikada nije zbrisano i živo crkveno-narodno pamćenje na vladičanski i pjesnički zavjet koji se danas sporadično nalazi između, s jedne strane, gotovo normalizovane agresivne kampanje protivljenja ideji obnove Njegoševe kapele i, s druge strane, dnevnopolitičke profanacije te razumne ideje. Ako je rušenjem Njegoševe zavjetne kapele raskinut savez sa Njegošem i ako je njena obnova ravna uspostavljanju svojevrsnog Novog zavjeta i saveza sa Njegošem, onda je uslov za ostvarenje te ideje da se naša najmudrija glava, koja je pjesnikovala iz glave cijelog naroda, izvuče iz zamaha srpa totalitarne ideologije i čekića dnevne politike i u javnoj sferi uspostavi kao naša kolektivna duhovna, moralna, kulturološka i politička obaveza.
Teret odgovornosti za društveni radikalizam problem je onih koji poziv na poštovanje Njegoševog testamenta koriste za okupljanje oko svoje logorske vatre i slanje dimnih signala da je kultura straha još uvijek jača od kulture slobode, časti i stida kao sastavnih vrijednosti kulture urbaniteta i političke kulture orijentisane na opšte dobro. Ideja obnove Njegoševe zavjetne kapele nije politička provokacija već indikator totalitarne svijesti i odsustva političke kulture kod onih koji se u maniru postfaktičkog doba protive jednostavnoj faktičkoj istini: mauzolej je Meštrovićev, kapela je Njegoševa.
Mauzolej je faraonska građevina koja je sasvim tuđa duhu sakralne arhitekture i umjetnosti pravoslavnog hrišćanstva, ali i njegoševskim slobodarskim idealima. U cjelokupnom djelu Petra Drugog Petrovića Njegoša samo na jednom mjestu pojavljuje se riječ faraon, i to u „Posveti prahu oca Srbije“, i to u izrazito negativnom značenju aspolutističke, tirjanske vlasti i neograničene moći. Ali,
„Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile,
Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!“
Iz ovog distiha i njegovog konteksta jasno je da se naš tiranomahijski pjesnik distancira od „Faraona istočnog“ situirajući sebe i svog junaka zapadnije, pomjerajući se ka Evropi u pogledu svojih političkih shvatanja, što ga po ko zna koji put čini našim savremenikom, ali i savremenijim od nekih naših savremenika, deklarativnih evropejaca.
No, i pored toga što je faraonski mauzolej Meštrovićev, a pravoslavna hrišćanska kapela Njegoševa, intelektualna i politička koncesija spomeniku naše ideološke prošlosti i mentalitetu naše postfaktičke sadašnjosti izraz je praktične mudrosti, tolerantnosti i razumnosti.
Ta koncesija sadržana je u mišljenju Mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Joanikija i njegovog prethodnika blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, kao i svih blagorazumnih ljudi u Crnoj Gori da na onome što je ostalo od lovćenskog vrha ipak ima mjesta za oboje. To je i način da „vratimo Lovćen pod Njegoševu kapelu“, kako nas je pozvao, nimalo satirično naš satiričar Blažo Papović.
