Piše: Vuk Bačanović
Crna Gora — mala, ali epska zemlja u kojoj čak i medijske afere imaju dramsku strukturu vodvilja koji pretenduje da je Sofoklova tragedija: obavezni heroj koji je u stvari mafijašku kum, izdaja, obavještajne igre i, naravno, katarza u vidu saopštenja Specijalnog državnog tužilaštva.
U glavnoj ulozi — biznismen Aleksandar Mijajlović, čovjek koji je, ako je vjerovati tužilaštvu, godinama orkestrirao simfoniju „nezavisnog novinarstva“ koje je, kako to obično biva sa regionalnim „nezavisnim medijima“ zavisilo jedino od njegovog ličnog interesa. Prema istom scenariju, dirigentu i „nezavisnim medijima“ su, naravno, iz čisto altruizma pomagali svi — visoki policajci, funkcioneri tajne službe, čak i tužiteljka. Ali tako to biva sa proizvodnjom istine u „najuticajnijim“, „nezavisnim“ medijima širom svijeta. Jedina razlika je u tome što su u kolonijama poput Montenegra stvari daleko ogoljenije.
Svaki dan, kaže Specijalno državno tužilaštvo, Mijajlović je dobijao „sadržaje brojnih presretnutih razgovora“, što je, da budemo iskreni, verovatno najiskreniji opis kako nastaje većina „ekskluziva“ u domaćim potpuno nezavisnim medijima, ma od koga bili nezavisni. Dakako, ovdje se ne radi o hrabrim novinarima koji rizikuju komforan život, a nekada i sam život radi istine, nego o dobro utabanom sistemu gdje se presretnute „tajne“ pretvaraju u klikbejt, klikbejt u keš, a keš ponovo u „istinu“.
I tako smo dobili modernu alhemiju crnogorske medijske scene. Od 2018. do 2024. godine, navodno, isti taj Mijajlović uređivao je „Mportal“, „Standard“, „Pobjedu“, „CDM“, „Portal ETV“, „Portal Analitiku“ i „Antenu M“. Zamislite tu tragediju modernog tastatura ratnika za istorijsku istinu, građansko društvo, antifašizam i sve drugo što je obezvrijeđeno najgnusnijim huškanjem: nekadašnji novinar koji je ponosno držao diktafon pred ministrom sada ga drži pred vlasnikom medija, ali sa drugačijom intonacijom — ne radi intervjua, nego narudžbine. Na meniju: „pripremi jedan tekst protiv onog popa“, „malo začinjeno sa elementima bezbjednosnog izvora“, „i neka stoji na naslovnoj — ali da ne izgori prvi dan, da se lagano krčka“.
A onda, počinje digitalni ep. Pod vođstvom Mijajlovića i njegovog parlamentarnog dekoratera iz DPS-a, formira se „mreža botova i stranica“ sa instrukcijama iz centrale u cilju potpune medijske nezavisnosti: „Lajkuj, šeruj, napadaj, izvrći, piši komentare sa pravopisnim greškama da djeluje autentično.“ I tako, u roku od nekoliko dana, nastaje ono što se u Crnoj Gori zove „javnost“, a zapravo je proizvod fabrike botova.
I onda nam se, u toj farsi, pojavljuju „nezavisni novinari“ koji javno cvile kako su napadnuti jer ih „režim želi ućutkati“. Ali ako je nekadašnji režim bio taj koji im je slao „ekskluzive“ kako bi se medijski obračunavao nepodobnim ljudima, onda je pritužba na „režimske obračune“ raskrinkavanja te rogobatne sheme više nego licemjerna, osim ako poruka nezavisnog novinarstva nije da su neki ljudi pred zakonom jednakiji nego drugi, posebno ako se radi o političkim konkurentima.
U suštini, skandal Mijajlović najbolje ilustruje stanje „nezavisnog novinarstva“ u regionu: nezavisno od inteligencije, zavisno od lokalnog bezinteligentnog političkog trenda ma kakav etnički, a kako vidimo i tzv. građanski predznak ono imalo: nezavisno od etike, ali čvrsto povezano sa raznolikim obavještajnim i paraobavještajnim podzemljem u kojem je nezavisnost sinonim za idiotizaciju širokih masa.
I tako, na kraju ove montipajtonovske predstave sa crnogorskim podnaslovom „Nezavisni mediji u potrazi za mozgom“, ostaje nam samo jedan zaključak: u zemlji gdje je svako medijski „nezavisan“, jedino što je zaista zavisno — jeste publikum, od doze dnevnog otrova kojom ga hrane njegovi „oslobodioci“.
Jer taj mit o nezavisnosti je, u suštini, samo novi brend za staru robu — lojalnost na prodaju. Neki su to nekada radili za partiju, danas to rade za projekat, fondaciju ili kumov biznis; nekada se kleli u „slobodu naroda“, a onda u „evropske vrijednosti“ — ali receptura je ostala ista: malo patetike, malo pozeraja u vidu moralne nadmoći, i mnogo, mnogo tuposti.
U tom smislu, treba im biti zahvalan — jer su, svojim bezdanom neiskrenosti, konačno učinili istinu jasnom i čistom. Oni su najsavršeniji negativ koji je ikada razvijen u mračnoj komori javnosti: upravo zato, što dublje tonu u svoju „nezavisnost“, to više osvijetle sve što je stvarno, pošteno i živo.
Tako je, eto, i Crna Gora dobila svoj najpouzdaniji barometar stvarnosti — sve što boli „nezavisne medije“ ma ko bio onaj ko diktira njihov „nezavisni kurs“, mislećem biću s razlogom prija.
