Piše: Vuk Bačanović
Donald Tramp mi je oduvijek bio ogavna pojava. Ne samo zato što je politički simptom terminalnog stanja kancera američkog društva, nego i zato što je godinama bio njen televizijski reklamni plakat. Čovjek koji je uspio da od banalnosti i bahatosti kreira ideologiju.
Još mnogo prije nego što će se pretvoriti u mesijansku figuru američke desnice, Tramp je bio izumitelj jedne od najmorbidnijih televizijskih pedagogija modernog kapitalizma: rijalitija „Šegrt“. To je bila neka vrsta prototipa balkanskih „Zadruga“, samo sa zlatnim liftovima i menhatenskim panoramama u pozadini. U tom spektaklu grupa nesretnika takmičila se ko će uspješnije prodavati sve što se može prodati – od banana i plastičnih džidža do nekretnina – kako bi izbjegli trenutak u kojem će ih njegovo veličanstvo sveuspješni Tramp, sjedeći za ogromnim stolom poput korporativnog sultana, presjeći čuvenom rečenicom: „Otpušten si!“
Jedan od njih mi je ostao u posebnom sjećanju – čovjek sa kaubojskim šeširom i tupavim tužnim pogledom. Objašnjavao je Trampu, gotovo sa religioznom predanošću, da u životu nije pročitao nijednu knjigu osim njegove – Kako se obogatiti. Ili Kako postati bogat. Ili Kako postati Tramp ako već niste Tramp. Nešto u tom duhu. Scena je bila toliko savršena u svojoj grotesknosti da je mogla poslužiti kao ilustracija čitavog kulturnog modela koji je Tramp prodavao Americi i svijetu.
I upravo je tu ležao glavni razlog mog gađenja. Ne zato što je bogat – kapitalizam je ionako prepun bogatih ljudi, a neki od njih čak uspiju proživjeti cijeli život bez da postanu karikature vlastitog of šor računa – nego zato što je godinama propovijedao jednu od moralno najnakaznijih pseudofilosofija koje je moderni svijet uspio da proizvede: da običan čovjek ne treba mnogo razmišljati, niti se previše pitati o smislu poretka u kojem živi. Dovoljno je da nauči kako što efikasnije, brže i bezobzirnije gaziti preko bližnjih, pa će se možda i on jednog dana približiti blagodatima života nalik onome gospodina Trampa.
I, mora se priznati – u tome je uspio.
Čovjek čiji je kapital u velikoj mjeri počivao na porodičnom nasljeđu uspio je da se u američkoj eri „obračuna sa svim mitovima“ proda kao neka vrsta urbanog mitskog kulturnog heroja: anonimusa koji je karijeru milijardera započeo prodajući novine na ulici, pa onda – u najboljem duhu američkih bajki – „posudio“ prvi milion i od njega izgradio imperiju. Taj pažljivo režirani lik počeo je potom defilovati kroz popularnu kulturu: od kamea u filmu „Sam u kući“ do pojavljivanja u serijama poput „Princa sa Belera“, gdje je predstavljan kao neka vrsta dobroćudnog, pomalo ekscentričnog, ali u osnovi simpatičnog milijardera.
Poruka je bila jasna i pedagoški precizna. Amerika je, govorilo se, zemlja u kojoj svako može postati Tramp. Samo treba malo manje razmišljati, malo više vjerovati u mitologiju uspjeha i, prije svega, prihvatiti da je normalno da živiš u potpuno poremećenom društvu. Ali nema veze: ako se dovoljno prilagodiš seriji surovih abnormalnosti, i tvoj život će na kraju ličiti na neku simpatičnu televizijsku seriju.
Vuk Bačanović: Armagedon za početnike – geopolitika u režiji Trampovih marioneta
A u finalu te serije – ako budeš dovoljno poslušan, dovoljno okretan i dovoljno nemilosrdan – možda ćeš i ti pobijediti u „Šegrtu“ i ostvariti svoj američki san.
Ali, zapravo, Trampa i cijeli trampistički san, čak i u njegovom cionističko-evangelističkom interpretativnom ključu najbolje opisuje rečenica koju izgovara, ponovo glumeći sam sebe u filmu Mali mangupi (1994) u kojoj, kao otac bogatog dječaka Valda izgovara rečenicu:
„Ti si najbolji sin koji se može kupiti novcem.“
U jednu jedinu rečenici stao je čitav katehizis trampističke civilizacije. Sve se može kupiti. Sinovi, kćeri, prijateljstva, izbori, moral, istina.
Samo što je u stvarnom životu stvar postala malo… praktičnija. Trampov dugogodišnji poslovni partner Džefri Epstin, recimo, širom svijeta – a posebno po onim siromašnijim dijelovima planete, a najviše na Balkanu – nije kupovao dječake i djevojčice da bi nekome bili sinovi i kćeri. Ne, ne. Kupovao ih je kao seksualno roblje. A kako danas znamo – i to više nije nikakva „teorija zavjere“ nego prilično dokumentovana sumnja – i za razne satanističke rituale onih koji su se uspješno popeli na vrh piramide trampističkog sna.
A kada se sve to stavi u širi kontekst, slika postaje još jasnija. Bezuslovnom podrškom Benjaminu Netanjahuu, režiseru gotovo ritualnog uništavanja desetina hiljada djece u Gazi, spektakularnim geopolitičkim akcijama poput otmice venecuelanskog predsjednika Madura ili idejom da se bombardovanjem malo „disciplinuje“ jedna drevna iranska civilizacija – naravno, ponovo preko leševa djece – Tramp je učinio nešto što nijedan američki predsjednik prije njega nije uspio tako otvoreno.
On je do kraja razotkrio mit o „američkom snu“.
To jest noćnoj mori u kojoj je čitav svijet uvučen u beskrajnu epizodu „Šegrta“, u kojoj milijarde ljudi cijeli život provode u strahu da li će ih vrhovni zaštitnik masovnih ubica, oligarha i pedofila jednog dana „otpustiti“ iz života. I sve to uz uvjerenje da je upravo takav sistem – ta kombinacija televizijskog spektakla i moralne kanalizacije – zapravo vrhunac civilizacije i jedini recept za sreću.
Vuk Bačanović: Dukljansko cvijeće iz bošnjačkog sjemena ne izniče
Ali, koliko god to zvučalo paradoksalno, na jednoj stvari Trampu ipak treba biti zahvalan. Na njegovoj brutalnoj, gotovo karikaturalnoj iskrenosti. Na načinu na koji je svojom bahatošću do kraja ogolio sistem koji je decenijama bio umotan u šareni papir holivudske pop-kulture.
Amerika je, uostalom, dobrim dijelom i pobijedila u Hladnom ratu zahvaljujući upravo toj šarenoj ambalaži. Humorističke serije o skladnim porodicama, savršeno podšišani travnjaci, kuhinje u kojima se peče pita od jabuka, publika koja, kada se ne smije na neki klišeizirani geg, ekstatično vrišti od sreće kad se u kadru pojavi neki milijarder – ponekad čak i sam Tramp.
I svi smo to gledali. I vjerovali.
A sada, kada smo shvatili da se iza tih televizijskih kulisa našoj djeci – gotovo po pravilu – osmjehuje neki Džefri Epstin, vrijeme je, možda, da se vratimo malo pametnijim sadržajima. Franc Fanon, čest gost naše iznutra izdane i propale civilizacije zvane Jugoslavija ispisao u svojim „Prezrenim u svijetu“ sljedeće redove:
„Nadnaravne magične sile pokazuju se kao neobično »egoističke«. Snage kolona postaju beskrajno malene jer su oslabljene tuđinskim osobinama. On nema više razloga da se protiv njih bori, jer snagu predstavljaju zlokobne mitske strukture. Očito, sve se raspleće u trajnom sukobu na fantastičnom planu. Pa ipak, u borbi za oslobođenje, nekad razdijeljen na irealne sektore, obuzet neizrecivim strahom, ali i sklon da se izgubi u halucinantnim tlapnjama, taj se narod rasipa i ponovno organizira, da bi u krvi i suzama došao do vrlo konkretnih i neposrednih konfrontacija.“
Zato je, možda, najvažnija lekcija ovog vremena upravo ova: nakon što jedna smrskana civilizacija raskrsti sa iluzijama, ona po drugi put put dobija priliku da ponovo pronađe svoje dostojanstvo.
To je, u izvjesnom smislu, kraj djetinjstva, a u našem slučaju podjetinjenja.
A to ne znači da će svijet preko noći prestati da bude nesavršen, težak i košmaran. Sada jedino više nemamo izgovor za zaprepaštenje i zgroženost u nadi da je naš „civilizovani svijet“, samo tragično zabrazdio i da će se uskoro resetovati na početne postavke.
Odrastanje, kako svako zna ko je kroz njega stvarno prošao, nije nimalo jednostavno i još manje romantično. Pogotovo sada kada smo Trampu, ali i njegovim prethodnicima i nasljednicima u svojim srcima, nadam se i konačno, rekli: „Otpušten si!“
