Piše: Vuk Bačanović
Da za početak prepričam jedan stari sovjetski, hladnoratovski, vic o Americi:
– Rus i Amerikanac sjede jedan pored drugog u avionu koji leti iz Moskve za Vašington. Amerikanac kaže Rusu: moram vam priznati, vaša državna propaganda je zaista impresivna. Sovjet se nasmiješi i zahvali mu na komplimentu, ali odgovori da to nije ništa u poređenju sa američkom propagandom.
„Ali mi nemamo državnu propagandu.“, odgovara užasnuti i zbunjeni Amerikanac.
Sovjet se nasmiješi i kaže: „Upravo tako.“
Vica sam se sjetio kad sam, istražujući Trampova kadrovska rješenja, pronašao knjige dvojice istaknutih zvaničnika aktuelne administracije Majkla T. Flina (bivši predsjednikov savjetnik za nacionalnu bezbjednost i sadašnja „intelektualna“ siva eminencija MAGA pokreta): Michael T. Flynn and Michael Ledeen, The Field of Fight: How to Win the Global War Against Radical Islam and Its Allies (New York: St. Martin’s Press, 2016). i aktuelnog američkog sekretara za odbranu (odnosno sekretara rata kako je Tramp preimenovao ovo ministarstvo) Pita Hegseta: Pete Hegseth, American Crusade: Our Fight to Stay Free (New York: Center Street, 2020).
Knjige bez ikakvog ustezanja mogu uvrstiti među najgluplja i najkontradiktornija štiva koja sam ikada pročitao. Mislim, uključujući Malkomovu Povijest Bosne, ili Islam između istoka i zapada Alije Izetbegovića, ili sveukupna djela Dragoša Kalajića, ili memoare Nikole Koljevića u kojima tvrdi da Srbi ne bi mogli opstati u eventualnom poslijeratnom distriktu Sarajevo zbog muslimanskog prekomjernog nataliteta…
Vuk Bačanović: Dukljansko cvijeće iz bošnjačkog sjemena ne izniče
Ali hajde da se najprije pozabavimo najnovijim velikim prijateljem Milorada Dodika — Flinom. I hvala Bogu što je čovjek oficir, a ne samoproglašeni književni vizionar poput porodičnog prijatelja Izetbegovića, izraelskog lobiste Bernarda Anrija Levija. Jer da je i Flin kojim slučajem dramski pisac, vrlo je moguće da bismo, nakon one scenske vizije Alije kao spasioca Evrope, uskoro gledali i novi komad: „Dodik, vitez judeo-hrišćanske civilizacije“, kako na gori Sion maše mačem dok hor sa improvizovane galerije pjeva o sudaru civilizacija. U maniru prašnjave, nižerangirane hladnoratovske propagande (pardon, svekolike kosmičke istine – jer Amerika, kao što je poznato, nikada nije imala propagandu, to je rezervisano samo za druge), autor nam objašnjava da su islamisti, marksisti i nacisti u suštini jedno te isto:
„To je stara priča. Ako su Marks i Lenjin predvidjeli neizbježni poraz kapitalizma, onda će on zaista i pasti. Ako je arijevska rasa daleko nadmoćnija od našeg „nečistog“ stanovništva, onda nam je najbolje da odmah počnemo učiti njemački. Sada postoji nova izvjesnost koja pokreće džihadiste: ako je Alah blagoslovio džihad protiv Amerike, onda on ne može propasti.“
Kad čovjek pročita ovaj biser geopolitičke dijalektike, ne može a da se ne zapita kako je uopšte čovječanstvo preživjelo tolike vijekove bez ovako genijalne sinteze. Jer, eto, ispostavlja se da su marksizam, nacizam i islamizam u suštini jedna te ista stvar – što je otprilike kao da neko objasni da su vatra, voda i led isto, jer su sve to elementi na koje nailazimo u prirodi.
Jer heterogena ideologija koja govori o cikličnim krizama kapitalističke ekonomije – koje se, uzgred budi rečeno, u stvarnosti i te kako dešavaju i uzrokuju društvene katastrofe i ratove – i koja u kontroli resursa i tržišta prepoznaje pokretačku snagu imperijalističkog širenja, koliko god nekome, a pogotovo imperijalistima, bila sporna, ipak polazi od društveno-ekonomske analize. S druge strane, ideologija koja, ma koliko bila radikalna, stoji na religijskom polazištu da su sva ljudska bića jednaka pred Bogom, takođe pripada sasvim drugoj moralnoj ravni. Ni jedno ni drugo, koliko god se nekome ne dopadalo, nema nikakve suštinske veze sa ideologijom koja je ljude „nižih rasa“ namjeravala pretvoriti u robove ili ih, još praktičnije, ugušiti kao insekte u gasnim komorama. Taj kvalitativni jaz je toliko očigledan da ga je potrebno zamagljivati priličnom količinom propagandne magle da bi uopšte izgledalo kao da postoji.
Ali upravo ta magla je potrebna jednoj drugoj ideološkoj konstrukciji našeg vremena vladajućoj neokonzervativnoj protestantsko-cionističkoj doktrini, začetoj u čudnovatom neprirodnom spoju američkog milenarizma i izvitoperenih natruha trockizma koji su joj obezbijedili fasadu „naučnosti“. Prema tom učenju, sam Bog je Sjedinjenim Državama povjerio istorijsku misiju da čuvaju Izrael i napadaju njegove neprijatelje, jer time, navodno, ubrzavaju dolazak Armagedona – onog velikog konačnog obračuna u kojem će svi neprijatelji bijelog protestantskog Isusa, kako obećava apokaliptična mašta njegovih modernih tumača, biti nemilosrdno uništeni. U poređenju s takvim kosmičkim scenarijem, čak i najžešće ideološke polemike prošlog vijeka počinju da se doimaju kao prilično skromna intelektualna neslaganja.
Jer kada se u istu rečenicu strpaju Marks, Hitler i džihadisti, onda se ne piše istorija nego scenario za propagandni, umalo ne rekoh, holivudski film katastrofe: malo apokalipse, malo civilizacijske drame, pa na kraju obavezna poruka da se protiv tog kosmičkog pakta zla mora postrojiti nova krstaška vojska.
Ali to nije film, već američka stvarnost.
U drugoj navedenoj glupavoj knjizi čiji je autor pomenuti Trampov ministar Hegset čitamo doslovno ovo:
„Islamizam je najopasnija prijetnja slobodi u svijetu. S njim se ne može pregovarati, s njim se ne može koegzistirati niti ga se može razumjeti; on mora biti razobličen, marginalizovan i slomljen. Baš kao što su hrišćanski krstaši u dvanaestom vijeku potisnuli muslimanske horde, tako će i američki krstaši danas morati sabrati istu hrabrost protiv islamista.“
Ali i ovo:
„Islam je religija koju praktikuju milijarde ljudi. Islamizam se definiše kao vjerovanje u nametanje islama drugima, i nasilnim i nenasilnim sredstvima, a koje upražnjavaju stotine miliona ljudi. Čak i ako uzmemo nižu procjenu procenta muslimana u svijetu koji se mogu s pravom okarakterisati kao islamisti (približno 25 odsto), i dalje govorimo o populaciji većoj od one u čitavim Sjedinjenim Državama.“
I ovo:
„U potpunosti razumijem razliku između „mirnih“ muslimana i islamističkih muslimana. Imam mnogo dragih prijatelja koji su muslimani — uključujući Teksašanina Omara, njegovu porodicu i kolege sa FOX News-a. Oni su divni ljudi koji, po svom uvjerenju, rade i bore se da spasu religiju opkoljenu radikalima. Ne slažem se sa tom procjenom, ali oni vole Ameriku, pa ih zbog toga veoma poštujem.“
Čovjek bi pomislio da nakon ovakve dijagnoze slijedi bar neka elementarna analiza stvarnosti islamskog svijeta. Ali tu počinje pravi cirkus. Jer taj „monolitni islamizam“ koji navodno stoji pred vratima Mekdonalds civilizacije u stvarnosti liči na sve, samo ne na jedinstvenu silu. Islamski svijet je razdrobljen na desetine međusobno zavađenih država, stotine pokreta koji ispoljavaju radikalnu međusobnu nepodnošljivost i bezbroj zavađenih sekti. Šiiti protiv sunita, suniti protiv sunita, selefije jedni protiv drugih i protiv sviju ostalih, nacionalne države protiv transnacionalnih pokreta poput Muslimanskog bratstva, Erdoganove pristaše protiv Gulenovaca – i tako u nedogled. Islam kao heterogen globalni religijski i politički fenomen danas nema nikakvu centralnu instituciju vlasti. Nema halife – i rijetko kada ga je u istoriji islama i bilo – čija bi riječ mogla pokrenuti nekakvu „opštu mobilizaciju“. Čak ni ISIS-ov krvoločno-karikaturalni pokušaj obnove kalifata nije uspio da privuče ni promil muslimana, a kamoli nekakvih „stotine miliona“.
Vuk Bačanović: Zbog čega Srbi moraju biti najbolji Crnogorci i Bosanci?
I tu dolazimo do najljepšeg dijela ove geopolitičke komedije. Dok autor maše krstaškim mačem protiv „islamizma“, upravo su Sjedinjene Države decenijama sistematski podržavale najradikalnije selefijske struje u islamskom svijetu — i to najčešće protiv upravo onih režima koji su bili sekularniji i politički „umjereniji“. Od mudžahedina u Avganistanu, preko raznih pobunjeničkih mreža na Bliskom istoku i u Libiji, pa sve do sirijskog rata, gdje su u haosu naoružavanja „umjerene opozicije“ najveću korist izvukle upravo najorganizovanije islamističke frakcije. Da ne govorimo o starom, čvrstom savezništvu sa državama u kojima je radikalni selefizam praktično službena ideologija — poput Saudijske Arabije — u geopolitičkom obračunu sa šiitskim Iranom, čiji režim, ma koliko iz liberalne perspektive bio autoritaran i teokratski, u poređenju sa rijadskim puritanizmom ponekad zaista izgleda i jeste prosvjetiteljski eksperiment.
I onda, kao u svakom jeftinom holivudskom scenariju, stiže obavezna scena sa „dobrim muslimanima“. Ministar nas uvjerava da on, eto, lično poznaje nekoliko divnih muslimana – čak i jednog iz Teksasa – koji mnogo vole Ameriku, pa ih on zato veoma poštuje. Što je svakako lijepo i pohvalno. Samo što u isto vrijeme zagovara novi „krstaški rat“ protiv islamskog svijeta, a u tom ratu kao glavne saveznike okuplja upravo najradikalnije selefijske režime i pokrete od Rijada do sirijske pustinje, za koje je u svojoj glupavoj knjizi konstatovao da finansiraju… hm, pa da, radikalne islamske pokrete u Americi i Evropi. Tako se dobija ta čudesna geopolitička formula našeg vremena: borba protiv islamskog ekstremizma u kojoj su glavni partneri – islamski ekstremisti.
Sve ovo, naravno, ne znači da radikalni islamistički pokreti nisu opasni. Naprotiv — da sutra dobiju priliku, mnoge od tih (kao uostalom i bilo kojih drugih) sekti bi vrlo rado na društvenu marginu istisnule i vlastite sljedbenike s kojima ne dijele mišljenje o tome oblači li se prvo lijevi ili desni rukav, a ostatak društva poslale pod mač. Ali to ih ni po čemu ne čini jedinstvenom prijetnjom, niti manje opasnom onu drugu, ništa manje mesijansku družinu – vašingtonsku cionističku sektu koja je uvjerena da joj je lično od Boga povjereno da namjesti geopolitičku scenografiju za dolazak bijelog protestantskog Isusa. Onog istog koji će, prema njihovoj teološkoj mašti, jednog dana doći da sve nevjernike pretvori u gorivo za vječni pakao – naročito one koji su se drznuli da pomisle da masovno ubijanje djece u Gazi ili bombardovanje Irana možda ipak nije u skladu sa novozavjetnom etikom. I što je najljepše u čitavoj priči: te dvije opasnosti već decenijama žive u vrlo stabilnom savezu.
Drugim riječima, u prvim redovima branilaca „civilizacijskih vrijednosti“ protiv tih dijaboličnih Iranaca danas stoji zaista impresivna ekipa. Američki predsjednik sa vrijednosnim sistemom Ku Kluks Klana; saudijski vrhovni muftija Favzan, koji je svojevremeno proklinjao ljude koji vjeruju u heliocentrični sistem, a danas objašnjava kako njegova zemlja sa američkim vojnicima vodi sveti džihad; ukrajinski neonacisti na čelu sa „dobrim Jevrejom“ Zelenskim; izraelski desničari koji u televizijskim studijima raspravljaju o praktičnim aspektima genocida, dok se na školskim časovima djeci objašnjava kako će mesija – ne onaj bijeli protestantski Isus, nego jedan drugi – uskoro doći i sve narode učiniti slugama Izraela.
A na domaćem, bosanskohercegovačkom civilizacijskom frontu, slika je podjednako uzvišena. Tu je bivši komunista Milorad Dodik koji danas, ruku pod ruku sa Trampovim idiotom Flinom, sa vidljivim oduševljenjem pjeva „Spremte se, spremte četnici“ i grdi „komunjare“. Tu je i profesor fiskulture na poziciji ministra vanjskih poslova BiH, Dino Konaković, koji nariče nad uništenim američkim vojnim objektima u arapskim zemljama – onim istim iz kojih se, eto, napada druga suverena država. A iza njih, kao dostojna pozadinska horska sekcija, stoje mostarske kriptoustaše, sa izraelskom u jednoj i eldžibiti zastavom u drugoj ruci sa specijalnim gostom, telehadiskim šejhom Elvedinom Pezićem koji, svim poštenim domaćinima bez obzira na konfesionalno opredjeljenje, objašnjava kako mlatiti ženu, a da joj modrice ne budu na vidnom mjestu, ili kako nema ništa loše u tome da se najbliža rodbina međusobno ženi i udaje – svi zajedno spremni da nam objasne sve finese ove spasonosne civilizacijske sinteze.
I tako, ako se neko još uvijek pita gdje se danas brani „zapadna civilizacija“, neka samo baci pogled na ovu družinu. Rijetko se u istoriji okupila ovako harmonična koalicija apokaliptičnih teologa, bezočnih manipulatora čija se glupost može mjeriti samo sa njihovom bezumnom pohlepom i kreatura koje djeluju kao da su pažljivo odabrane sa lista svjetskih psihijatrijskih ustanova. Kad se ovakva elita okupi da spasava svijet, čovjek gotovo poželi da se svijet – u suprotnom pravcu – nekako snađe sam.
Upravo tako.
