Piše: Elis Bektaš
Medijske informacije sa Bliskog istoka uglavnom su nepouzdane i valja ih uzimati sa velikim oprezom i rezervom. U medijskom galimatijasu sudaraju se dva modela manipulacije sadržajem, sve rigidnija cenzura koja striktno filteriše informacije i hiperprodukcija te hiperdistribucija informacija koje su nepotpune, dekontekstualizovane ili čak generisane putem vještačke inteligencije.
Izjave zvaničnika zaraćenih strana takođe nisu od velike koristi jer je tu riječ prije svega o propagandnom narativu koji se nikad ne obazire na stvarno stanje na terenu. Istini za volju, semantičkom i semiotičkom analizom tih narativa te valjanom dedukcijom može se doći do određenih zaključaka no oni i dalje ostaju u sferi hipotetskog.
Shizofrena neusklađenost vodećih vašingtonskih zvaničnika te Trampova retorika koja podsjeća na multi-level piramidalne prevarante, ukazuju da Sjedinjenim Državama i Izraelu stvari ni izdaleka ne polaze za rukom u skladu sa početnim očekivanjima i da bi se, sada je to već dopušteno reći, zločinačka avantura evađelističko-cionističke osovine u Iranu, mogla pretvoriti u najveći vojni debakl te dvije zemlje u istoriji, ali i dalje je mudro sačekati potvrdu te mogućnosti.
Ipak, postoji jedan pokazatelj koji može poslužiti kao granitno čvrst forenzički dokaz da Trampu i ostalim seksualno devijantnim jastrebovima i religioznim fanaticima iz Vašingtona ide veoma loše i da se nalaze na pragu katastrofe. To je gromovita šutnja Milorada Dodika koji je posljednjih dana odustao od svog burlesknog MAGA-šenja i lukavo prebacio fokus na unutarstranačka pitanja.
Dodik je politička životinja sa izraženim nagonom za preživljavanje i sa nebrojeno puta iskazanom sposobnošću da preko noći mijenja stranu. Kao ljubimac Medlin Olbrajt učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da pasivizira javni i medijski prostor Srpske u vrijeme NATO agresije na SRJ, da bi potom, nanjušivši duboku krizu američkih demokrata, odbacio one koji su ga pod zaštitom američkih Bredlija instalirali na vlast.
Oni koji nisu politički budalasti dobro znaju da putinoljublje i trampoljublje nisu kompatibilni i da je naizgled pomirljiv diskurs u relacijama Moskve i Vašingtona samo zatišje pred buru, što se potvrdilo i kroz agresiju na Iran koja je ujedno i preludij za budući američki pritisak na Rusiju s juga. Kada se to shvati, lako je razumjeti i da je Dodik prihvatanjem uloge Trampovog arlekina potvrdio svoju poziciju vječito američkog igrača koji je Putinu upućivan isključivo kao kurir, da prenese poruke koje se iz praktičnih razloga ne upućuju poštom ili telefonom.
No Dodikova odluka da odustane od egzaltirane podrške i homoerotičnog udvaranja Trampu i da sa lobanje skine skaredni MAGA kačket, govori da je on, višekratno dokazanim životinjskim instinktom vođen, shvatio da je Tramp upao u ono što se u avijaciji zove ploštimični kovit, dakle u nekontrolisani pad koji se nužno završava udarom o zemlju. Uz to, treba dopustiti mogućnost da je Dodik konačno razumio raspoloženje u većinskom biračkom tijelu koje baš i nije naklonjeno američkom militantnom i agresivnom ekspanzionizmu, konstanti koja ne zavisi od toga da li u Bijeloj kući sjedi demokrat ili republikanac.
Nedavni pokušaji Dodikove kamarile da, između ostalog i kroz puštanje notornog Dževada Galijaševića iz kaveza, javno mnijenje u Srpskoj okrene protiv Irana, tako što će mu pripisati zločine koje su nad bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima počinile paravojne jedinice u kojima su skoro isključivo bili današnji arapski saveznici Vašingona i Tel Aviva, nisu postigli očekivani efekat.
Sve u svemu, čini se da je natucanje bizarnog MAGA kačketa na lobanju bilo možda i najpogrešniji potez u Dodikovoj političkoj karijeri, ravan pucanju u vlastito koljeno ili odsijecanju vlastitog polnog organa.
