Piše: Vuk Bačanović
Dukljanska „intelektualna“ baština – budući da tu gomilu konstrukata, baziranu isključivo na bukvalno svakoj mogućoj vrsti distorzije istorijskih činjenica, odnosno na sistematskom falsifikovanju, kasapljenju i dekontekstualizaciji istorijske građe, uopšte ne možemo nazvati intelektualnom – obiluje gotovo isključivo predstavnicima koji su, radi vrlo sitnog i kratkoročnog oportunizma, odlučili da izigravaju skandalozne lakrdijaše sa viškom samopouzdanja i manjkom stida. Ne zato što moraju, nego zato što mogu. I jer se, očigledno, isplati.
Zapravo, cijela ta scena u kojoj nam široki spektar takvih šereta u pokušaju u punom radnom pogonu pokušava dokazati da je temeljna crnogorska državotvorna tradicija – ona srpska – tek neka sporedna „religijska odrednica“ koja je zbunjivala iskonske Crnogorce, ili da je, eto, uvezena u 19. vijeku poput lošeg kolonijalnog tekstila, sve više podsjeća na kviz. Ne istorijski, naravno, nego komični. Radni naslov: „Ko je veći diletant?“
I zaista – ko je najveći? Je li to Boban Batrićević sa svojom epohalnom tezom kako je Srpska crkva „hakovala“ crnogorski Božić, koji se, kako nas on prosvjećuje, do 1918. slavio isključivo 25. decembra (valjda uz Wi-Fi i dvostepenu verifikaciju)?
Ili je to možda Novak Adžić, kojem je Petrovdanski sabor ipak nekakav civilizacijski iskorak u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju — jer, naravno, sve izgleda bolje kad se istorija mjeri retroaktivnim ideološkim metrom iz kućne radinosti?
Možda bi titulu ipak trebalo dodijeliti grupaciji eugeničarskih entuzijasta koji su nedavno slavodobitno objavili da genetički marker porodice Petrovića-Njegoša „nije došao niotkud“?
Ili je to ipak onaj genijalni um koji je, zbog jedne nespretne, ali u suštini benigne izjave Kenane Strujić Habić o Bosni i Hercegovini kao matičnoj bošnjačkoj državi, istu optužio da je dio velikosrpskog projekta „po kojem je religijska pripadnost odlučujući faktor nacionalne pripadnosti“ – čime je, sasvim nenamjerno, demonstrirao upravo ono što je mislio da demaskira?
Da, riječ je o pobjedniku našeg kviza, osječkom diplomcu i autoru „Pravopisa crnogorskog jezika“ Adnanu Čirgiću, čovjeku koji već više od deceniju i po marljivo dokazuje da se nacionalni identitet može naručiti kao namještaj po mjeri, a jezik prekrojiti kao sako kod stranačkog krojača. U toj misiji, njegova konstrukcija treba da bude ne samo validna nego i obavezujuća – dovoljno moćna da prekodira i izbriše viševjekovne tradicije, pa makar se one zvale srpska ili bošnjačka. Istorija je, po toj logici, samo nacrt koji čeka novu štamparsku probu.
„Insistiranje na tome da je jezik crnogorskih Bošnjaka bosanski nema utemeljenja u realnosti“, poručuje samoproklamovani vlasnik jedine nacionalne istine i nastavlja: „jer svi znamo razlikovati po jeziku stanovnika Bosne (po kojoj je taj jezik dobio ime) od stanovnika Crne Gore, ali na osnovu toga jezika ne možemo znati nacionalnu pripadnost stanovnika Crne Gore ni Bosne. Ne možemo jer svi bosanski štokavci govore bosanskim jezikom kao što svi crnogorski štokavci govore crnogorskim jezikom.“
Vuk Bačanović: Zbog čega Srbi moraju biti najbolji Crnogorci i Bosanci?
Na stranu sada što Čirgić zaboravlja ili prešućuje bazične lekcije iz vlastite materije, da je imenovanje jezika, gotovo u pravilu, politička i institucionalna odluka: nekada drevnija, nekada novija i da nema mnogo veze sa dijalektskom kartom, ma koliko neko mahao njome kao svetim pismom. U isto vrijeme dijalekti ne nose pasoše, ne zaustavljaju se na graničnim prelazima i ne pitaju za avnojevske granice. Štokavština je štokavština i u Pljevljima i u Tuzli; sve ostalo su nijanse lokalnog govora i stila. Standardni nazivi – „srpski“, „crnogorski“, „bosanski“, „hrvatski“ – prije su markeri starijih (nekada vijekovima) ili nedavnih identitetskih politika nego što su prirodne, biološke vrste koje niču iz zemlje kao pečurke poslije kiše.
I upravo Čirgićevskom logikom, ako je dovoljno da se dijalekti srpskog jezika u Crnoj Gori koji su vijekovima nosili istorijski dokumentovani srpski marker, političkom odlukom, a na osnovu mišljenja osječkog đaka, proglase ekskluzivnim crnogorskim, onda sutra niko ne bi mogao spriječiti Tuzlake ili Sarajlije da svoj lokalni govor, ako tako ushtjednu, proglase – crnogorskim. Jer po toj formuli nije presudna lingvistička struktura, nego politička volja i simbolička samoproglašenja. Isto tako, u Hrvatskoj su – legitimno i bez ikakvog kompleksa – čakavski, kajkavski i štokavski govori markirani kao hrvatski, ne zato što su iz istog dijalektskog korijena – zapravo, radi se o različitim jezicima – nego zato što se njihovi govornici, dominantna većina njih, nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati. Ili, ako hoćemo istorijski primjer: bugarskim se može zvati i jezik prvobitnih Bugara koji nije bio slovenski, kao i današnji slovenski jezik koji je poneo isti marker, odnosno današnji standardni bugarski. Naziv, dakle, nije prirodna kategorija – on je istorijska i politička odluka. Na isti način, bosanski ili bošnjački je marker jezika svih onih ljudi, ma gdje živjeli, koji sebe nazivaju Bošnjacima.
Problem nastaje onda kada se ta politička odluka – bilo koja od njih – pokuša predstaviti kao lingvistička nužnost, kao prirodni zakon govora koji „mora“ da poništi sve što mu prethodi, poput sistemske etnoerozije srpskog identiteta koju je sprovodila DPS-ova vlast sa Čirgićem kao jednim od svojih glavnih ideologa. Tu više nije riječ o imenu, nego o ambiciji da se preko imena izvrši simboličko brisanje tuđih tradicija. A to nije nauka, već ideološki inženjering sa pretenzijom na monopol nad interpretacijom istorije.
I tu se Čirgić ne zaustavlja na jeziku. Jer, kad jednom kreneš da prekrajaš gramatiku, logično je da požiliš da urediš i ljude. „Sva je Crna Gora gotovo ćutke prije dvadesetak godina prihvatila kampanju po kojoj su crnogorski muslimani nevidjenom brzinom postali Bošnjaci, čak i ondje gdje ih nikad nije bilo i gdje se nikad nijesu tako zvali“, poručuje nam autor jezika koji do 2006. u Crnoj Gori praktično niko nije nazivao crnogorskim. Dobro — ako ćemo biti pedantni — jeste se nazivao u proklamacijama kolaboracionističkog Petrovdanskog sabora 1941. godine. A kad se tome doda način na koji je DPS gradio novocrnogorski identitet, nije pretjerano reći da se radi o kontinuitetu simboličke rehabilitacije jedne ideologije koja je svoje istorijsko krštenje imala pod pokroviteljstvom fašističke Italije.
I onda, sa takvom koncepcijom u ruci, usuđuješ se da tvrdiš da je pojam Bošnjak – viševjekovna i u brojnim istorijskim izvorima posvjedočena etnokonfesionalna odrednica za slavofone muslimane Bosanskog ejaleta, u čijem je sastavu bio i Novopazarski sandžak — nešto što se mora pokorno podrediti konceptu sklopljenom prekjuče, od ideološkog materijala pozajmljenog sa strane. I još ne vidiš da je problem upravo tu: što je tvoj dekretirani, vještački projektovani nacionalni okvir proizveo disoluciju crnogorskog građanskog društva i razgradio ono što je nekada bilo integrativni identitet. Umjesto da se zapitaš zašto ta konstrukcija ne proizvodi organski osjećaj pripadnosti, ti kriviš ljude što u njoj ne vide ništa više od improvizacije tipa „drži vodu dok majstori ne odu“.
Cijela ta dukljanska produkcija, sa svojim samoproglašenim čuvarima iskonske istine, ne pokazuje snagu samopouzdane tradicije, nego nervozu projekta koji zna da mu je temelj plitak. Zato toliko histerično denuncira sve oko sebe. Zato toliko i optužuje. Jer kad identitet nije organski izrastao, nego administrativno sklopljen, on neprestano traži potvrdu i neprijatelja. A dominantnoj većini Bošnjaka u Crnoj Gori je draže i da budu „neprijatelji“ i svoji, nego dukljansko cvijeće. I to treba poštovati.
